U Dobrilinoj ulici stanuje gospodin koji je zagazio u svoje devedesete. Živi sam. Stan mu izgleda poput mini Karepovca. On je često dezorijentiran, demencija je uzela dio duše mu.
I tako bi naša priča stala u četiri kratke rečenice, da iza toga ne stoji sudbina cijele zgrade, cijelog portuna, pa čak i onih pored.
Gospodin, naime, često stavi kuhati nešto, pa zaboravi da je lonac na plinu, upaljenom, pa to dimi satima. Onda susjedi reagiraju, kucaju mu na vrata, probude ga, on ugasi plin... No, svi su svjesni kako tako ne može dalje, tragedija, doslovno, čeka iza ugla.
Zainteresirani što mi kao zajednica, kao društvo, možemo napraviti u ovom (i ovakvim) slučaju, razgovarali smo i sa susjedima i s djelatnicima Centra za socijalnu skrb.
- Nije nama cilj nikoga blatiti, već...