Bila je 1964. godina kada su Ivana i Željko Bečica izgovorili sudbonosno "da", a sudbina ih ne razdvaja već više od pola stoljeća pa su odlučili povodom svog dijamantnog pira obnoviti zavjete na splitskoj Matejuški. Okruženi rodbinom i prijateljima, uz pjesmu pjevačkog društva "Marjanke", ponovno su se obećali jedno drugome.
Ceremoniju je predvodila, kako kaže, simbolična matičarka Ives Cikatić
- Kada prođete ulicom, vidite njih dvoje kako se drže za ruke, a to vam govori sve. Dakle, i nakon 60 godina braka se toliko vole, a smatram da je to u današnjem vremenu zaista rijetko. Neprocjenjiva količina ljubavi, razumijevanja i poštovanja pratila ih je sve te godine, a prati ih i danas - govori njihova susjeda i matičarka Ives.
Kaže da su se odlučili za Matejušku inspirirani svojom ljubavlju, ali i inspirirani ljubavlju Roka i Cicibele, koji su se vjenčali 16. veljače u crkvi sv. Križa, a pir im je bio u jednoj konobi na Matejuški.
Moj lipi anđele
Ceremonija je sadržavala i prigodan govor, prstenje, buket, latice ruža, a ono što je najvažnije, sadržavala je jako puno ljubavi. Među otpjevanim pjesmama bila je i njihova omiljena "Moj lipi anđele" na koju su i zaplesali, a tratamenat je održan u konobi "Fetivi" u njihovu Varošu. Ovo vjenčanje podsjetilo je na neki duh prošlih vremena staroga Splita.
A mi smo uspjeli saznati kako je počela ova cijela priča.
- Upoznali smo se baš u "Gusara", tamo se održavao ples i bila je živa muzika - govori gospođa Ivana, a gospodin Željko kaže da čim ju je ugledao, znao je da je ona ta.
- Odmah isti čas sam znao. Nakon plesa, prvo gdje smo otišli zajedno bilo je kupanje na Zvončacu, to je bilo i inače moje kupalište, a gospođa se tada kupala na Bačvicama i na Željezničara. Tamo je radio njezin djed, iznajmljivao je gondole, a onda sam i ja počeo trčati tamo, što ću. Nije mi bilo teško - govori gospodin Željko, a gospođa Ivana u šali dobacuje da je tada još mogao trčati.
I nakon 60 godina kažu da su zaljubljeni, a tajna je u apsolutnom toleriranju i međusobnom poštovanju.
- Svaki njezin potez sam znao cijeniti i poštivati do kraja, iako u početku nisam želio da radi zbog naše djece, sve što je ona odlučila ja sam podržavao, a sve što je radila i u kući sam cijenio kao da radi najteži posao. Poštujemo se međusobno i dandanas - kaže gospodin Željko.
Bez grubih riječi
Nikada jedan drugome nisu uputili grubu riječ, ponekad bi se posvađali, ali to je sve normalno, kažu.
- Pronašli smo se međusobno u duši, a i pokušavamo biti što je moguće više plemeniti. Napravimo i pomognemo gdje god možemo, damo. Jedno vrijeme bi me kolege u klubu pitali: "A što ćemo danas za ručak?" Jer uvijek smo dolazili kući kod moje Ivane na ručak, toliko im je to ušlo u naviku - objašnjava.
A gospođi Ivani kuhati nije bilo nimalo teško, voljela je praviti razna jela, kolače, nikad joj nije bilo naporno ugošćavati Željkove prijatelje. Imaju i savjet za mlade parove.
- Ljubav je trajna, ali ona ne vrijedi ako nema međusobnog uvažavanja. To onda postaju dva strana tijela. Nama se u posljednjih desetak godina često događa da u istom trenutku izreknemo istu misao, toliko smo postali kao jedno. Ljudi možda više u to ne vjeruju, ali to vam je stvarno tako - kaže nam ovaj zaljubljeni par.
Njihov "originalni" pir održao se u Ivaninu stanu, a slavilo se čak dva dana jer su imali jako puno rodbine i prijatelja.
- Vjenčanje je bilo u mom stanu, otac mi je bio inženjer arhitekt, a uzeli smo stol i stolice koje smo stavili u dvije sobe, dva dana se radio pir, nismo mogli svih ugostiti u jedan dan, ali bilo je jako dobro, rado se toga sjećamo - govori gospođa Ivana.
