Koji put mi je baš žao šta sve više postajem ravnodušno čeljade. Palo mi je nekidan na pamet kako je to vjerojatno došlo s godinama, ali vidila sam i starijih od sebe kako često poskakuju od radosti, evo na primjer na ovaj Torcidin vatromet, pa na taj famozni korteo...
Kažu mi, pusti ih nek se vesele.
Ali gledala sam ih nekidan izbliza, na Pjaci, onih par trenutaka dok se još nešto od dima moglo vidjeti. Pa ti mladići su smrtno ozbiljni, ni traga radosti na njihovim licima.
Dok su se okupljali, imala sam osjećaj da će sad objavit neki proglas tipa "daje se pučanstvu i crvima na znanje da nastupa teško sr..nje..."
Nitko nije znao!?
Njihova mi je huka bila zastrašujuća. Bubnjevi su ratnički, pokliči su zapovijed. Možda je splitsko-makarski nadbiskup poskočio od sreće...