Prije samo mjesec dana, Split je disao i kretao se u ritmu vreve.
Kasnilo se, upadalo u gužve. Ljudi su se umorni nakon radnog dana vraćali kući, stajali su u kolonama i koristili crveno svjetlo na semaforu, nečiju najmanju neopreznost da počaste one ispred i iza sebe zvukom vlastite trube. Da opsuju na križanju kad već nisu mogli na poslu.
Prolaznici su stajali neobično blizu jedni drugima dok su čekali da se upali zeleno svjetlo na semaforu. Na mobitelima su prelijetali nezainteresirano vijesti o nekom novom virusu negdje tamo daleko. U roku od dva tjedna on je došao, ispraznio ulice, usporio i uspavao grad.
Pritisnuo, nadajmo se, samo pauzu, a ne i stop. Split nije stao, kao ni drugi gradovi na svijetu. Samo se odmara.
Od umornih ljudi koji trube bez razloga. Od...