S današnjim Valentinovom poklopio se početak razdoblja od 40 dana u kojem se kršćani pripremaju za Uskrs. Pepelnica ili Čista srijeda važan je spomendan za ovdašnje vjernike, a čini se da je tako bilo od pamtivijeka na našim prostorima.
Legendarni splitski kroničar Ivan Kovačić u svojoj knjizi "Smij i suze starega Splita" posvetio je jedno poglavlje korizmi, vremenu velike pokore i posta kojeg su se stari Dalmatinci strogo pridržavali.
- I premda su se težaci, kad bi se razabrali od krnjevalskih ludosti i na Čistu srijedu smrknuti se posipali pepelom, splitska gospoda održavala je, kako ih je siromašni puk nazivao - Krnjine sedmine. Posjeli bi u kočije i gajete pa s Brodarice krenuli put Vranjica, gdje bi “postili” uz prstace, kućice i lošćure, pa sve zalijevali čuvenim kaštelanskim i vranjičkim crnjakom. Za to vrijeme po prašnjavim varoškim kaletama djeca su vukla komoštre s komina, kako bi ih očistili, a žene su fregale kuću, skale i dvor, posebno pazeći da se očiste svi mračni kantuni i ukloni paučina, a na ponistre se prostirala roba iz drvenih bavula - opisuje šjor Ivko pa navodi što se najviše degustiralo tih dana.
- Splitski težaci u korizmi su ponajviše jeli ono što bi preostalo do proljetnih plodova. Najčešće kupus, sočivicu (leću), različite grahorice, ripu, kumpire, te pujiške riže, sve slabo začinjeno, takozvana soparna jela, bez masti. Pila se tanka, treća ili četvrta bevanda. Najveći korizmeni specijalitet bile su lazanje s fažolom na brujet. Uskrsne blagdane stare težačke obitelji dočekivale su na rubu izgladnjelosti, pa su djeca, nakon što bi se nakon četrdeset dana prvi put do sita najela, litala po nekoliko dana - prenosi Facebook grupa "Split kroz povijest".
Molitveni običaji
Iza večere se kroz godinu, a u korizmi intenzivnije, dugo molilo, a takozvana "dodajica" bila je kad bi otac molitvu “predao” majci koja je tada predvodila, a onda majka babi i tako redom. Siromašni puk je na blagdan svetoga Grgura, usred korizme 12. ožujka, znao zavapiti: “A moj Grgure, nikad ti iz gladne korizme, ka ni ja iz duga…”
Marjan je u srednjem vijeku nosio ime “Mons Kirie eleison – Brdo Gospodine smiluj se”, a tako je nazvan prema pokorničkim procesijama koje su za korizmenih dana vijugale po tada goletnom, samotnom brdu daleko od maloga grada, ali i po pustinjacima - pokornicima koji su živjeli u špiljama na južnim obroncima iznad mora, a u te dane bi ih se pohodilo.
O poljičkim korizmenim uzancama piše 1906. godine čuveni don Frano Ivanišević:
- Na Čistu sridu valja očistit criva. Ide se u crkvu na misu i pepelanje. Ti dan počinje korizmeni post. U prijašnja doba ne bi za živu glavu niko primrsija za svi’ četrdeset dana, nego baš da bi svrnila nemoć. Danas Crkva otpušća pa se u nedilje korizmene puno svita mrsi, drugi’ dana malo ko. Postarija čeljad a osobito ženske ne će ni u svetac ni u rabotni dan u usta stavit mrsna kroz korizmu, koliko sičana. O korizmi dica pivaju: “Korizma - kupus progrizla, ulje polokala, muku (brašno) pozobala...”