Kad smo se prije desetak dana našli na večeri u malom restoranu u Palači, kasnila sam dobrih pola sata; nikad mi ne bi palo na pamet da je to jedan od naših zadnjih – a kamoli doista posljednji! – susret.
Moj dugogodišnji prijatelj Riki, službeno poznat kao Riccardo Mazzucchelli, strpljivo je čekao. Zafrkavao se razmjenjujući viceve sa svojim prijateljima iz cijelog svijeta putem WhatsAppa, što smo i sami često djetinjasto običavali. Te smo večeri pijuckali vino, a Riki mi se požalio da za ranč u Lici još nije dobio struju.
– Hajde, što će ti struja kad imaš agregat. Dobit ćeš je u sljedećih desetak godina – zafrkavala sam ga, a on je šalu, po običaju, prihvatio.
Poživio je, međutim, još desetak dana. Nije bio mlad čovjek; imao je sedamdeset i četiri...
