Čim se približe božićni i novogodišnji blagdani koje želimo provesti u mirnom obiteljskom okruženju, ulice se pretvaraju u simulacije ratnih zona.
Iza svakog kantuna bljesne preglasna strahota od koje poskočite u zrak, a djeca s vragolastim osmijesima promatraju mrke poglede ozlojeđenih građana kojima je dosta ove pošasti svake godine.
Nesretne životinje dršću u kutovima stanova ili iza uličnih kontejnera, nerijetko i ugibaju od srčanih udara. Stariji građani u bolničkim posteljama i staračkim domovima doživljaju šokove zbog kojih bi im svaka iduća pirotehnička bomba mogla presuditi. Brojni veterani u našem okruženju imaju nemilih problema s PTSP-om i proživljavaju prave pravcate horore nakon svakog pucnja.
Bum. Tres. Glasno. Strašno. Smijeh. Zar je taj primitivni oblik zabave uistinu ono što ova zajednica tolerira i promovira preko najmlađih generacija koje se ne uči nematerijalnim vrijednostima, već ih se usmjerava prema nasilnom iživljavanju i maltretiranju drugih oko sebe?
Zlovolja i psovke
Mi smo društvo koje se voli hvaliti nacionalnom empatijom, vjerskim vrijednostima i brigom o herojima rata, no svjesno ili nesvjesno sabotiramo sve ono čime se busamo o prsa. Vjerske blagdane pretvaramo u manifestacije eksplozivnog terora, a umjesto mira i dobre volje, na ljude se navlači zlovolja i psovka preko jezika.
Od političkih vođa koji se vode jedino sitnim partikularnim interesima davno smo odustali, no gdje su reakcije duhovnih vođa? Crkveni zborovi i gomile vjernika pjevaju "Tiha noć", a izvan zidina crkve svega osim tišine i dostojanstva.
Problem, naravno, ne leži u djeci koja sigurno nisu vlastoručno napravila eksplozivne naprave, niti su samostalno zaradili novac kojim bi kupili pirotehnička sredstva. Problem je dostupnost zapaljivih igračaka, problem su nemarni roditelji koji toleriraju, financiraju i podržavaju taj opasni folklor, a problem je i davno opjevana hrvatska apatija pri suočavanju s bilo kakvim većim problemom.
Zakon je u ovom slučaju dobar vic i mrtvo slovo na papiru. Pa naši ljudi ne poštuju ni puno ozbiljnije zakone, kamoli aljkave zabrane vezane uz pirotehnička sredstva. Glasne praskove možemo čuti tjednima prije i nakon dopuštenog vremenskog raspona, a maloljetna djeca redovito rukuju pogubnim arsenalom pirotehnike namijenjenim isključivo za starije od 18 godina.
Prodavačice u trgovinama nemaju ni vremena ni volje glumiti policijske službenike, a policijski službenici imaju prečeg i ozbiljnijeg posla od hvatanja delinkventne mladeži po školskim igralištima.
Građani su imali priliku zauzdati sebe i svoju malodobnu djecu, no potpuno su ignorirali zabrane i naputke. Vrijeme je za jasan zakonski korak naprijed. Pošaljite pirotehniku u ropotarnicu povijesti, gdje pripada skupa s drugim sredstvima, tradicijama i običajima koje smo kao civilizirano društvo nadišli. A proizvođači pirotehnike neka se okrenu proizvodnji božićnih lampica i adventskog nakita umjesto da serviraju barut u ruke djece.
Nulta tolerancija
Hoće li eventualna zabrana trajno ukloniti pirotehniku s naših ulica? Naravno da ne. Ali jasan zakonski stav, nulta tolerancija, manja dostupnost i strože kažnjavanje napravit će neizbježan pomak naprijed, prema civiliziranom društvu kakvim se volimo nazivati.
Proći će i ovaj, još jedan preglasni cirkus. Nekoliko djece će izgubiti prste i šake, uginut će bezbroj životinja za koje i ne znamo, psihička trauma zbog topovskih udara trajno će se usaditi u pojedince, policija će nastaviti apelirati, sudstvo će mlako kažnjavati mizeran postotak prekršitelja, a država će i dalje najavljivati tobožnja postroženja i ograničenja uporabe pirotehničkih sredstava.
Svi ćemo nekako preživjeti ovu buku, no malo nas će preživjeti kad jednog dana dopadnemo u ruke ove mladeži koja zlurado i sadistički uživa u sijanju straha i gromoglasnog nasilja. A onda ćemo se opet čuditi otkud su došli ti pojedinci i slijepo bježati od odgovornosti.
Stara hrvatska priča s potpuno predvidljivim krajem, ovaj put uz glasan prasak.