Stigao je rujan, skori početak školske godine za učenike, a za većinu (radno sposobnog) stanovništva prošao je onaj najljepši period ljeta, godišnji odmori.
Vratila se većina na svoja radna mjesta, vidi se to kako po kontinentalnim gradovima (Zagreb je ugodno pust, barem što se tiče prometa, onih nekoliko tjedana u kolovozu), tako i po onima na moru, jer naglo su povećane one jutarnje gužve, odjednom nema više mjesta na parkingu, a čak i lift u "rođenom" neboderu odjednom se mora čekati puno dulje...
No dobro, to tako valjda mora biti, a nas je pak zanimalo nekoliko (ozbiljnih) pitanja vezano upravo uz godišnje odmore. Koliko je zapravo dovoljno odmora godišnje, kako optimalno provesti godišnji odmor, je li poželjno odmaknuti se od tehnologije, društvenih mreža i mailova...?
Ali i ono možda najvažnije pitanje, pogotovo za ovo doba godine: kako olakšati povratak na posao, kako tu fazu proći što bezbolnije?
Odgovore smo potražili kod stručnjaka jer smo dojma da naše dvojbe neće riješiti predstavnici sindikata ni poslodavci. I doista, moramo priznati kako nam je prof. prim. dr. sc. Boran Uglešić ponudio jedno sasvim drugo viđenje na cijelu problematiku.
Ugledni splitski specijalist psihijatrije, vlasnik poliklinike, očekivano, nije na neka pitanja dao konkretne odgovore jer je cijeli koncept godišnjih odmora iznimno podložan varijacijama ovisno o svakoj pojedinoj osobi. No zato je detaljno obrazložio neke "zamke" i prednosti godišnjih odmora te predložio kako bi se zapravo trebalo ponašati i prije i tijekom odmora, ali i kako se ponašati pred povratak na posao...
Koliko bi trebao trajati godišnji odmor? Naravno, sve je individualno...
– Nema nekakvog pravila koliko bi godišnji odmor trebao trajati. Godišnji odmor, naravno, ovisi o puno vanjskih faktora, a prije svega ovisi o karakteru i strukturi čovjeka. Ovisi i o nekim ljudskim prioritetima, ovisi i kako ćeš iskoristiti odmor, kao i kakav posao radiš. To su sve parametri gdje ne možemo reći univerzalno kako je idealno četiri tjedna godišnjeg odmora jer nekom je dovoljno i dva tjedna.
Ono što je najvažnije kod odmora jest da ljudi pokušaju razmišljati da godišnji nije razdoblje koje će trajati vječno, jer što se događa: najčešće se ljudi unaprijed vesele tom odmoru, "evo idem 1. kolovoza na godišnji", i onda posljednjih pet dana razmišljaju kako se moraju vratiti, "a nisam se odmorija"...
Ljudi imaju jedna, neću reći iskrivljena očekivanja, ali imaju nerealnu sliku da je godišnji odmor razdoblje u kojem će se događati nešto, nekakva "nagrada" za onaj minuli rad. E sad, problem godišnjeg odmora nije po meni sama duljina trajanja, nego je veliko pitanje i koliko svatko od nas na tom odmoru promijeni svoje prioritete i životne navike. A potrebno je zapravo zadržati "strukturu dana"!
Ako se netko budi svako jutro oko sedam sati i kreće s radom u sedam i pol, a na godišnjem odmoru spava do 11 sati, recimo, normalno da je promijenio cijeli bioritam, da je ušao u jednu potpuno drukčiju strukturu dana. Ako na odmoru ideš spavati svaku večer u dva sata u noći, a inače je normalna "ura" za leći oko 22 sata, automatski je promijenjena arhitektura spavanja...
I zato uvijek kažem kako bi godišnji odmor trebao biti individualan za svakog pojedinca. Recimo pomorci, posebno je to zanimanje ne zbog samog posla – oni imaju tri mjeseca posao na brodu, onda dođu kući kao tri mjeseca na odmor. Onda ih dočekaju djeca, supruga, sve neriješene obveze koje su se nakupljale i to je jedan potpuno drukčiji način i stil života. A s druge strane imaš i ljude koji kažu "meni ne treba dva tjedna, draže mi je uzeti četiri produžena vikenda".
Po meni je najbitnije razmišljati, odnosno da svaka osoba zna kako će organizirati godišnji odmor, što taj odmor nosi, da ima strukturu dana i da ta struktura dana bude barem djelomično prilagođena strukturi dana kakva je bila za vrijeme posla.
Je li bolje provesti godišnji odmor aktivno, putujući ili u nekim aktivnostima, bilo na moru, bilo na snijegu ako je zimski period u pitanju, ili pak odmarajući se, "pustit mozak na pašu"?
– Odgovor na jedno od glavnih pitanja – je li bolje dinamičan godišnji odmor, u šetnji i aktivnosti, ili je bolje ležati na plaži – ovisi o karakteru čovjeka i dinamici posla. Netko tko radi noćne smjene i cijeli dan kasnije spava, naravno da će njemu godišnji odmor biti drukčiji nego jednom menadžeru, recimo...
Ovisi, naravno, kako se provodi godišnji odmor i o tome je li netko oženjen, ima li djece, je li došao s kontinenta na more ili iz Dalmacije prema kontinentu, zatim je li godišnji odmor u ljetnim ili zimskim mjesecima. Recimo, mi uz more često zbog posla, turizma, ne možemo računati na godišnji odmor preko ljeta.
Ako godišnji odmor, na primjer, koristiš tako da svaki dan ideš na kupanje iz Splita do Omiša pa sat vremena provedeš u koloni, onda je pitanje je li to odmor ili obveza.
Druga važna stvar koju valja naglasiti jest da godišnji odmor nije – ekskurzija! Mora biti prvenstveno – odmor. Često ispred sebe stavimo neke (pretjerane) ciljeve, previše planiramo putovanja ili kao nekad, četiri tjedna na vikendici postaneš kućni majstor...
Tako se izgubi smisao godišnjeg odmora. Držim kako ljudi s godinama iskustva i rada puno bolje upoznaju sebe i tako imaju onaj osjećaj, feeling, koliko im je potrebno odmora, dva ili više tjedana, i na koji način će provesti taj godišnji odmor. Naravno, nije rješenje ni otići na odmor i onda ležati kod kuće, pod klimom, ne raditi ništa cijelo to vrijeme.
Nekad su očekivanja od godišnjeg odmora jednostavno pretjerana, teško se može stići sve što je planirano, od nekakvih "radnih akcija", preko druženja s prijateljima do pravog odmora...
– Bitno je naglasiti i neke od stereotipa kod korištenja odmora: da se mora provesti opuštajuće, da se treba otići iz uobičajene sredine, da treba navečer ići u grad na piće... Nama se tako nameće kako bi taj godišnji odmor trebalo provoditi pa se stvaraju idealizacije kako bi trebalo sve to izgledati. Supruga očekuje jedno, djeca drugo, a možda to nekome ne paše, ne odgovara! Možda je osobi baš potreban odmor koji će "potrošiti" na sebe...
Drukčija je i dinamika obitelji tijekom tih nekoliko tjedana, odjednom smo 24 sata zajedno, do tada je svatko imao svoj posao, neke svoje obveze. Ne mora se planirati nekakva bajka, da ćemo sad živjeti taj period u idealnoj harmoniji – svatko nešto očekuje, djeca zabavu na plaži, supruga koktel i sunčanje, suprug kavu i novine... Teško je napraviti konekciju često vrlo različitih očekivanja.
Što nas dovodi do toga da svatko funkcionira na nekim očekivanjima, i onda se, nažalost, dogodi – razočaranje. Bude razočaranje i za puno manje stvari, dovoljno je planirati da ćeš se javiti, izići na kavu sa starim prijateljima, ali ne stigneš! To su ti problemi, što čovjek često nema realnu sliku što znači godišnji odmor i kako bi trebao izgledati, i onda je opet nesretan jer nije obavio nešto planirano...
Ne bi bilo uopće loše napraviti nekakav plan godišnjeg odmora, pogotovo ako je uključeno više članova obitelji. Kako kaže ona stara – dogovor kuću gradi.
Po mojemu mišljenju, za početak, bilo bi dovoljno smanjiti očekivanja i dobiti realniju sliku da je godišnji odmor jedno vrijeme predviđeno za čovjeka, da bi se "napunile baterije", ali ne maksimalnom relaksacijom ili potpunim "ludovanjem", nego nekom aktivnošću ili hobijem koji nas ispunjava, a za kojeg u normalnom tempu života nemam vremena.
Što nas dovodi do onog najtežeg dijela godišnjeg odmora, povratka na posao. Kako umanjiti šok toga suočavanja sa stvarnošću?
– Definitivno treba voditi računa dok smo na godišnjem odmoru s psihijatrijske strane o životnim navikama, o ritmu spavanja, o okupiranosti tijekom dana i nekakvoj strukturi, sve zbog toga da bi nam se poslije bilo lakše vratiti na posao.
Dakle, da budemo svjesni da će doći trenutak i dan kad ćemo se morati vratiti u kolotečinu, da bi to bilo što manje traumatično. Banalan primjer: kod učenika ili studenata – prolazi ljeto, moraju se kupiti knjige za školu, jesen, ispiti... Djeca imaju od malih nogu taj osjećaj da je prošao jedan lijepi period.
Treba napraviti jednu pripremu, kao što se koji dan ranije radi priprema za školu s djecom. A ne da si u ponedjeljak na poslu čangrizav, nervozan, "nisam se ni odmorija"...
No, moram naglasiti i ono što se često događa na godišnjim odmorima, što mi u psihijatriji zovemo "poremećaj prilagodbe" ili "poremećaj adaptacije". Iz jednog nemira ulaziš u preveliki mir! Da bi se to dogodilo, potrebno je razdoblje tranzicije. Ista situacija se zapravo događa praktički svaki vikend.
Ali valja reći i da se često događa ljudima stanovita inverzija, da im je mir – nemir i obrnuto. Većina nas je, naime, kroz život naviknula funkcionirati u nekakvom nemiru, naučila funkcionirati u gužvama u prometu, normalno nam je deset ili 50 telefonskih poziva, mailova... I onda ulaziš u jedan mir koji je samom tijelu, organizmu, mozgu, jedan šok!
Da, postoji još jedan moment u cijeloj priči o godišnjim odmorima koji je neveseo... Financije!
– Normalno, u cijeloj priči o godišnjim odmorima mora se voditi računa i o – financijama! Obično ljudi štede cijelu godinu za odlazak na godišnji odmor ili idu na kredit, plaćaju u budućim ratama, preopterete se, to je također veliki stres. Potrebno je, dakle, govoriti i o jednoj ljudskoj osviještenosti, ako je već odgovornost možda preteška riječ. Svijesti da je godišnji odmor jedan period predviđen za nas, ali da se moraju prihvatiti sve životne činjenice.
Inače, čini li vam se da je bolje potpuno se odreći smartphonea, mailova, društvenih mreža...?
– Moj stav je da se te stvari više ne mogu napustiti. Govorimo o nečemu što je toliko prisutno i zahvaljujući tome imamo sve. E sad, može li se čovjek odreći vijesti, portala, makar na određeno vrijeme, to je teško pitanje.
Ako se maksimalno makne od informacija, po povratku će ga bombardirati s milijun događaja. S druge strane, svi socijalni kontakti danas se temelje na nekoj informaciji – što je s požarom kod Žrnovnice, porazgovarati o najnovijoj Plenkovićevoj izjavi ili porezu na nekretnine; danas, da bi bio u tijeku sa svijetom oko sebe i sudjelovao u bilo kakvim razgovorima, moraš imati mobitel, pristup vijestima.
Definitivno je preporuka da čovjek makne poslovni dio stvari, da! Izići ili barem smanjiti taj pritisak, ali i u tom slučaju sve ovisi o poslu i poziciji: ako si zaposlen u odvjetničkom uredu, imaš e-ročišnik, ti svaki dan moraš biti u tijeku.
Na nekim poslovima te može zamijeniti netko od kolega, ali sve je to užasno individualno. Ako ćeš i na godišnjem odmoru odlučiti 15 minuta posvetiti čitanju mailova kako bi nakon toga znao da se ništa ne događa i imao mir, ako se možeš tako organizirati, onda – da. Ali, ako ćeš i na odmoru doći u situaciju da cijeli dan provedeš u razgovorima na mobitelu, onda se nisi morao ni maknuti od posla!
Dakle, zaključak je da ne postoji neki minimalni potrebni vremenski rok za odmor, sa psihijatrijskog stajališta?
– Uglavnom, nekakvih pravila nema, nema univerzalnog recepta za provođenje godišnjih odmora. Nitko ni u literaturi ne govori o tome koliko je precizno potrebno ili idealno tjedana godišnjeg odmora. Normalno, imamo Zakon o radu, koji propisuje minimalni broj radnih dana koje je poslodavac dužan omogućiti radniku kao plaćeni godišnji odmor...
Sve je stvar individualne odluke. Možeš sve iskoristiti ljeti, ali onda se vraćaš na posao još više traumatiziran "ajme, potrošija sam cili godišnji".
Velika je razlika i gdje se živi u odnosu na korištenje godišnjih odmora – možda je nama ovdje uz more, a koji nismo direktno vezani uz turizam, lakše odmarati se tijekom ovih pet mjeseci, možeš se dovoljno zabaviti, iskupati i mimo samog godišnjeg odmora.
Isto tako i na kontinentu ili u planinama, njima je mogućnost "zimskih radosti" bliža cijele zime, praktički ne moraju koristiti godišnji odmor zimi.