Malo bračko mjesto Mirca iznjedrila su veliku obitelj Bartula i Anđelke (Anđuline) Lukšić čiji su se mnogobrojni potomci okupili na velikom susretu.
Teško je u Lijepoj našoj, a pogotovo na našim otocima pronaći tako mnogobrojno pleme koje brižno čuva i njeguje svoje rodbinske i krvne veze. Obiteljsko stablo, s bračnim drugovima, pokazuje 272 potomka i člana, dok onih koji su u izravnom krvnom srodstvu ima 198.
Nakon rodonačelnika Bartula i Anđelke, tu je još pet generacija. Na životu je 248 potomaka, a njih 170, okupilo se na milenijskom slavlju u Mircima odakle je sve krenulo. Uz pleme Lukšić nerazmrsivo su svezane obitelji Zuanić, Stipičić, Vrsalović, Petrinović, Vladislavić, Jakšić i Hajster.
Pater famillias Bartul, kojeg su svi zvali Meštre Bore rođen je 1898. godine, a odabranica njegova srca Anđulina bila je pet godina mlađa. Vjenčali su se 1920. i u tom skladnome braku rođeno je dvanaestero djece, četiri sina i osam kćerki.
Evo kojim su redoslijedom dolazili na svijet: Jakica (1921.), Marica (1923.), Arne (1924.), Slavenka (1925.), Ivo (1927.), Tereza (1930.), Marija (1932.), Temeljka (1934.), Aleksandra (1935.), Dražen (1937.), Slobodan (1940.) i Mira (1944.). Danas su na životu Marija i dvoje najmlađih Slobodan i Mira.
Okupljanje i druženje je inicirao Slobodan Lukšić, širom Brača poznat pod nadimkom Gorbačov, jer mu je obiteljska smotra bila davna želja, a svesrdnu potporu je dobio od nećaka Roka Zuanića i njegova sina Matka iz Sutivana. On je prava enciklopedija znanja i podataka o plemenu Lukšić.
Međutim, najprije nam je pojasnio odakle mu nadimak Gorbačov:
- Kad sam se iz Zagreba vratio na svoj rodni Brač prozvali su me Gorbačov jer sam navodno puno sličio i neodoljivo podsjećao svojim izgledom na tog popularnog nekadašnjeg vođu Sovjetskog Saveza. Nikada se zbog toga nisam ljutio pa mi se većina ljudi i danas tako zove.
Slobodan, jedanaesto po redu dijete u obitelji Lukšić, ponosito nam je pokazao pergament na kojemu je utisnuta građevinska dozvolu za izgradnju kuće u kojoj mu je u početku živio otac, a sada pripada njemu. Datum je 13. svibnja 1913. godine.
- Kada ovo danas pokažem, ljudi ne mogu vjerovati pa im tek onda nije jasno kako netko u ovo vrijeme može graditi bez dozvole - ističe naš sugovornik.
Isto tako ljubomorno čuva fotografiju iz 1951. godine na kojoj su njegovi roditelji i jedanaestero djece. Nedostaje Aleksandra koja je umrla kada joj je bilo tri godine.
Njegov otac je u vihoru Drugog svjetskog rata s dvije kćerke bio primoran otići u dalmatinski antifašistički zbjeg u El Shatt. Tamo je sebe zauvijek ugradio, jer je izradio postament na koje je postavljen spomenik "Majka Dalmatinka", kipara Ante Kostovića s Drvenika Velog. Uz to je Lukšić gradio i ogradni zid oko groblja kao i ploče s imenima umrlih članova zbjega.
Dvije godine, 1928. i 1929. Bartul Lukšić je kruh zarađivao u Pretoriji, glavnom gradu Južnoafričke Republike. I tamo je ostavio traga radeći i gradeći u kamenu.
U ratnim godinama teško se živjelo, pa se Gorbačov prisjetio kako je njegova majka prodala zlatne naušnice i ogrlicu za pet kilograma kukuruznog brašna kako bi mogla prehraniti svoju obitelj s brojnom djecom. Dva njegova brata bila su u partizanima, u borbi protiv fašističkog okupatora Brača i Dalmacije.
Meštre Bore je prijateljevao s velikim hrvatskim pjesnikom Tinom Ujevićem koji je kao Bračanin po majci bio zaljubljen u Mirca pa je tako 1929.godine u svojem djelu "Otkrivajući Mirca" napisao "Mir ulazi u me... jer ovo je predgrađe tišine".
Tin je često navraćao u kuću kod meštre Bore na čašu vina i marendu. Znali su satima pričati, a na odlasku s Brača pjesnik se svojem gostoljubivom domaćinu, priča sin Slobodan, obratio ovako: "Bore, ti mene često primiš i gostiš, a ja nemam novaca da bih to platio.
Potom se uhvatio za svoj starinski kaput i iz džepa izvadio zgužvanu bilježnicu, stavi je na stol i reče:
- Ovo su ti moje najnovije i još neobjavljene pjesme koje sam napisao, evo poklanjam ih tebi jer ničeg drugoga nemam.
Meštre Bore mu je odgovorio ovako:
- Tin, da si ti meni poklonio tajentu, škvaru ili zidarsku žlicu ja bi to primio, ali pjesme, što ću ja s njima. Lipo ih ti vrati u svoj džep, a tebi su vrata moje kuće uvijek širom otvorena.
Turistička zajednica grada Supetra, u čijem se administrativnom sastavu nalaze Mirca, najavila je kako će na kuću u kojoj su se sastajali Augostin Tin Ujević i Bartul Bore Lukšić postaviti spomen-ploču.
Znakovito je da je meštre Bore, veliki radnik i graditelj, s ovoga svijeta otišao upravo na Praznik rada, 1. svibnja 1970. godine, a pokopan je u grobnici koju je sam izradio i to od kamenčića s morskog žala. Riječ je vjerojatno o jedinstvenoj grobnici u Hrvatskoj, a obluci su prikupljeni na plaži u Mircima te na bolskoj plaži Zlatni rat.
Od istih kamenčića Lukšić je u svojem dvorištu ispred novoizgrađene kuće u koju se uselio 1935. godine izradio više stupova, stol i četiri sjedalice koje i danas ponosito stoje na istome mjestu, svjedočeći o vremenima, ljudima i događajima.
Milenijsko okupljanje potomaka obitelji Bartula i Anđelke Lukšić počelo je u obiteljskome dvoru. Tu je njihov sin Slobodan priredio izložbu sačuvanih stvari i predmeta koja su podsjećala na njihove prethodnike.
Osim svih onih koji žive širom Hrvatske, na feštu su stigli potomci iz Irske, njih sedmero, četvero iz Engleske, troje iz Italije, dvoje iz Australije i jedan iz SAD-a, a vijorile su se i zastave država iz kojih su doputovali. Na susret je stigla i kći Mira, najmlađe dijete Bartula i Anđelke i sa sobom je dovela tri kćerke, dvije iz Irske i jednu iz SAD-a. Bio je tu i njezin zet te dva unuka.
- Ovo je bilo nešto što u mom životu, a imam dosta godina, još nisam doživjela. Neprestano mi naviru emocije i osjećaji, prisjećam se onih vremena kada su moji roditelji, uz puno truda, odricanja i danonoćnog rada, uspjeli odgojiti moju braću i sestre.
Svega je falilo, ali je zato bilo puno ljubavi i zadovoljstva. Bili smo sretni i s malim stvarima. Jako mi je drago da je većina moje djece i dio unuka imao prilike sve ovo vidjeti, odakle je i kako je krenula naša brojna obitelj Lukšić iz malih Miraca - s nostalgijom u glasu kazala je Mira koja se udala za Zagrepčanina Zlatka Hajstera.
Život je odveo u Južnoafričku Republiku, također u Pretoriju, gdje je živjela pola stoljećagodina. Prije nekoliko mjeseci preselila se u Irsku gdje joj živi sin Franci. Suprug joj je umro, a diči se sa šestoro djece i devet unučadi koji su, kako je istaknula, njezina najveća sreća.
Njezina kći Viki (44) živi u američkoj prijestolnici Washingtonu i ima dva sina.
- Prvi put sam u domovini moje majke, ali ću dolaziti još i sa sobom posveti i svoje sinove. Prelijepo je sve ovo bilo vidjeti i doživjeti.
Baš sam ponosna na svoju obitelj i moje pretke. Kad se vratim u SAD imat ću o čemu pričati.- kazala je Viki na simpatičnoj kombinaciji hrvatskog i engleskog jezika.
Najstariji potomak Lukšićevih je kći Marija (93) koja živi u Posedarju i nije mogla stići na feštu, ali je zato svima uputila čestitke sa najboljim željama.
Roko Zuanić (78) je najstariji unuk u plemenu Lukšić. On je zajedno sa svojim sinom Matkom u Mirca donio dva topa kalibra 50 milimetara koje su prije više godina sami konstruirali i izradili.
Prve plotune u čast milenijskog susreta ispalili su Gorbačov i Roko. Dok je Slobodan (Gorbačov) bio najstariji, Marlena Dorotić iz Splita, rođena prije samo dva i pol mjeseca, bila je najmlađa sudionica okupljanja.
Lucijana Lukšić, naša plivačka nada i vlasnica nekoliko hrvatskih državnih rekorda i brojnih medalja, četvrta je generacija u velikoj obitelji.
- Bilo je predivno i prvi put sam bila u prilici vidjeti i upoznati dio rodbine. Neke sam po prvi put vidjela u životu.
Osobito je bilo zanimljivo i meni poučno kada je svaka obitelj predstavila sebe. Sada ćemo se više zbližiti - iznijela je svoje utiske mlada Splićanka, dok je u ruci držala i proučavala obiteljsko stablo.
Cijelu zahtjevnu i odgovornu komunikaciju vodila je Ivana Lukšić Šimić:
- Radila sam na ovome poslu više mjeseci, zdušno i s puno ljubavi. Trebalo je doći ponaosob do svake obitelji i do svake osobe. Kada vidim koliko nas se odazvalo izuzetno sam sretna.
U župnoj crvi slavljena je sveta misa za Bartula i Anđulinu i njihove preminule potomke, a na početku je operni tenor Domagoj Dorotić otpjevao "Ave Marija". Misu je predvodio don Andro Ursić, nekadašnji župnik Miraca i danas svećenik u miru, koji je istaknuo kako brojna obitelji Lukšić može biti mnogima i primjer i poticaj.
Ispred crkve je napravljena zajednička milenijska fotografija, a uz to je svaki sudionik za uspomenu dobio na dar obiteljsko stablo, brošuru s brojnim podacima i fotografijama te prigodni broš.
Potomci Bartula i Anđuline Lukšić okupili su se oko njihove grobnice, položili su cvijeće i zapalili svijeće, te gromko zapjevali njihovu omiljenu pjesmu "Mama Huanita". Pjevala se ona u svakoj prigodi pa je postala njihova svojevrsna himna. Cvijeće su položili i svijeće zapalili na još osam grobova.
Zajednička večera potrajala je sve do ranih jutarnjih sati. Predstavila se svaka obitelj, a zatim se pričalo, pjevalo, plesalo i zabavljalo. Slobodan i njegova sestra Mira, najstariji sudionici milenijskog druženja, zajednički su rasjekli tortu s krokantom.
Bila je to fešta i druženje koje će se dugo pamtiti i prepričavati na Braču, ali i puno šire.