U svojoj knjizi "Divertimjenti i lavuri kroz godišće na Hvoru" čakavska pjesnikinja i spisateljica Marica Buratović prisjeća se i korizmenih procesija koje se tradicionalno održavaju s Velikog četvrtka na Veliki petak.
"Navečer u deset urih za Križijen bi krijenili: Varbuovjani, Jelšani, Pitovjani, Vrisničani, Svirčani i Varbanjani. Cilu noć su hodili, molili, pokore činili, da bi u zoru u svoje crikve prispili.
Križonoše su svoje zovite ispunjali da bi Bogu ugodili i svojuon fameji mir donili. I u druga mista Duol, Svijetu Nediju, Zastražišće, Pojica, Dinj i Bogomoje su za Križijen u pijetak ujutro hodili i skrušeno kantali i molili. Guospin plač se pivalo i do svih sarcih dopiralo", napisala je Buratović.
Sudjeluje šest mjesta
Kako bijaše onda tako je i sada. U procesiji "Za križen" na središnjem dijelu otoka sudjeluje šest mjesta, njihove procesije idu od mjesta do mjesta u smjeru kazaljke na satu, a da se nigdje međusobno ne susreću.
Znakovito je da kolone polaze bez obzira na vremenske (ne)prilike i da se tradicija te pučke (laičke) pobožnosti nikad nije prekidala, pa čak ni za vrijeme ratova, pandemija...
- Biti križonoša - stvar je zavjeta ili pobožnosti, pa i lijepog prestiža. Koliko se tome poklanja pažnje ponajbolje govori činjenica da će sljedeći koji se prijavi za križonošu u Jelsi doći na red tek 2057. godine!
Slično je i u drugim župama. Zar je onda čudno da ovdašnja djeca ne pitaju kada je Uskrs nego "Kad se gre za križen?" - kazao je mons. Stanko Jerčić, jelšanski župnik.
Ta čast ove godine pripala je šestorici mladih ljudi, raspela ovijena crnim velom, teška od 10 do 18 kilograma, na put dugačak gotovo 25 kilometara ponijeli su: Ivan Ivanišević (Jelsa), Hrvoje Duboković (Pitve), Zoran Gurdulić (Vrisnik), Petar Lučić (Svirče), Ivan Pavičić Ivelja (Vrbanj) i Mihovil Šišejković (Vrboska).
Uz njih su bili njihovi pomoćnici, svečana pratnja i rijeke hodočasnika. Putem i u crkvama su se skrušeno molili i pobožne pjesme pjevali, da bi se tek ujutro onako umorni, ali puni ponosa, vratili na polazišna mjesta, u svoje župne crkve.
Dočeci procesija svugdje su dirljivi, a u Jelsi je to opet na neki način posebno. Križonoša Ivan Ivanišević, potpomognut od svoga pomoćnika, brata Mate, križem u rukama se zadnjih dvadesetak metara svojega križnog puta zatrčao i pao u zagrljaj župniku, svojoj trudnoj supruzi Neveni, majci Ivanki te ostaloj rodbini.
Suze radosnice
Suze radosnice u tim trenucima su neizbježne...
- Lijepo bi bilo da možete doprijeti do svakog od nas križonoša, što je naravno nemoguće. Ali ukratko o ovome sam sanjao od malih nogu, znam da je u križu spas i da smo nakon procesije zasigurno svi puno bolji ljudi, a to je ono najvažnije - rekao nam je nakon procesije jelšanski križonoša, koji pohvaljuje činjenicu da se na Hvaru i dalje upražnjavaju crkveni obredi, poštuju običaji njihovih predaka i tradicija.
Riječ je, podsjetimo, o običaju koji je prije 15 godina uvršten i na UNESCO-ov Popis svjetske nematerijalne kulturne baštine. I tako s koljena na koljeno prenosi se vjera i čuva tradicija.
Ali vjerski običaji nisu zaboravljeni ni u drugim otočnim mjestima, i ove godine otočani su imali Križni put grada Hvara, na Veliki petak ujutro održane su procesije u Dolu (križonoša Šime Šurjak), u Svetoj Nedjelji (fabriceri), Zastražišćima (Marin Kuzmičić), Poljicima (Dragan Matković), Gdinju (Ivo Bonković) i Bogomolju (Karlo Ivanković).
Sućurani su također autentični, oni jedini imaju tzv. teoforičnu (bogonosnu) procesiju u kojoj se nikad ne zna tko nosi teški crni križ bez Raspetoga.