Poslovica kaže da ono što nije napisano, nije se ni dogodilo. A što sa onim što se dogodilo, a nije napisano?
U današnje vrijeme tradicija se gubi. Nema više talentiranih pripovjedača koji bi je čuvali od zaborava. Mlađi odlaze, a stariji umiru. Ne postoje više sijela ni okupljanja sa starijim osobama koji bi mladima prenosili svoja znanja i iskustva. Mnogi mlađi ne znaju tko im je svojta, ponekad ne znaju dalje od dida ili babe.
Tako nam priča Ivanka Paul, osamdesetpetogodišnja Kominka i Neretvanka s pariškom adresom, žena koja je sudjelovala u međunarodnom priznanju Hrvatske, koja se kao zaposlenica Ministarstva vanjskih poslova Francuske družila s brojnim političarima onoga vremena.
Živa enciklopedija
Za svoje zasluge u promicanju odnosa Francuske i Hrvatske predsjednik RH Franjo Tuđman odlikovao je Ivanku Paul Redom hrvatskog pletera.
Ivanka je živa enciklopedija. Sa svojih 85 godina zdravlje je još dobro služi, premda se otežano kreće.
S njom smo razgovarali u gradskom parku u Metkoviću uz rijeku Neretvu i metkovski lučki most. Svoja sjećanja sažela je u četiri knjige, u kojima pripovijeda o tradiciji, dolini Neretve, Kominu, svom životu. Sve je to pretočeno u libar za povijest.
Ona je žena koja je Titu rekla "goodbye" u svojoj knjizi. Upravo su tu knjigu "Goodbye Tito" preveli na rumunjski jezik. U Francuskoj je za nju dobila nagradu "Victor Hugo". Ima još puno planova, samo da je zdravlje posluži.
Dok je studirala u Sarajevu Ivanka je od UDBE dobila karakteristiku "mlada provincijalka sa nazadnim idejama koju treba ‘prevaspitati‘ blagim metodama“. Čak je dobila i jednu "prijateljicu“ koja ju je pratila i pokušavala joj usaditi nove vrijednosti, protiv svega onoga što je Ivanka do tada živjela.
A ona je skrivala križ, uvijek je bio uz nju, nitko ga nije mogao vidjeti.
- I kad je ta moja prijateljica vidjela da me ne može preodgojiti, odustala je od toga i poslije smo bile prave prijateljice - prisjeća se Ivanka Paul, koja je zbog svega toga Titu zauvijek rekla zbogom odselivši se u Francusku.
Njezina djela su kominske i neretvanske kronike pune emocija. Nisu to samo puka nabrajanja podataka i sjećanja, sve je prožeto jednom dubokom emocijom i ljubavlju prema svom rodnom kraju kome se Ivanka vratila u osmom desetljeću života.
Rado nam je pristala iznijeti svoja sjećanja pretočena u knjigu "Bog i veslo", koja pršti dogodovštinama ne tako davne ali zaboravljene prošlosti ovoga kraja.
Pripovjedački talent naslijedila je od svog oca, koji je, kako kaže, bio mudar čovjek. Nije bio školovan, ali je slovio za najmudrijeg u selu. Njemu su ljudi dolazili kad bi se sporili oko međa ili kad bi imali neke nesuglasice.
Kad god ima priliku Ivanka, inače profesorica francuskog jezika sa diplomom pravnog fakulteta na Sorboni i članica Društva francuskih pjesnika, obilazi francuske škole i priča o Hrvatskoj, posebno o dolini Neretve u kojoj je odrasla.
- Kada je bio rat u Hrvatskoj, francuski mediji su često pisali neistine o događanjima u Hrvatskoj. To sam često demantirala prevodeći službena priopćenja hrvatske vlade i Sabora na Francuski - govori nam Ivanka.
Prisjeća se Ivanka svoga djetinjstva i mladosti, priča nam tako o muško-ženskim odnosima u društvu i obitelji, patrijarhalnoj sredini kakva je dolina Neretve bila sredinom prošlog stoljeća, diobi imovine, odnosu muškarca prema ženi i podređenom položaju žene, od koje se nije očekivalo da ide u školu, njezina zadaća je bila samo raditi u polju, čuvati stoku i odgajati djecu.
To je bio veliki grijeh
- Možete misliti, obrazovanje i školovanje za ženu smatralo se grijehom - eto takva su to vremena bila, govori nam Ivanka.
Ivanka jasno progovara o tradicijskim nasljeđima u dolini Neretve, nasljeđivanju imovine sa oca na sina gdje je kćerka uvijek bila u drugom planu, često je ostajala bez imovine jer se imovina nasljeđivala sa oca na sina. Žene su bile podložne svojim muževima i ostalim muškarcima u obitelji.
U dolini Neretve nekada se posebna pozornost posvećivala davanju imena djece.
Prvo muško dijete dobivalo je ime svoga djeda po ocu, dok je žensko dobivalo ime svoje bake, očeve majke.
Ako je mnogo djece u obitelji, više od četvero, imena se daju po svecima na dan rođenja. Ime je uglavnom birao otac djeteta, majka nije sudjelovala u tome, govori nam Ivanka, koja umalo nije završila u samostanu.
Međutim, sudbina je htjela drugačije. Časne sestre u Splitu su je odbile kazavši da nije za samostan već da bi je mogle poslati u misije. S time se nije složio njezin otac i tako je Ivanka krenula u srednju školu, zatim na Filozofski fakultet u Sarajevo, a životni put ju je odveo u Francusku, gdje je provela najveći dio života. Često se vraća u rodnu dolinu Neretve, tu joj je, kako nam kaže, najljepše.