Prva generacija maturanata ugostiteljske škole ove godine slavi 55 godina mature. Dva razreda kuhara i konobara brojila su ukupno 127 učenika koji su bili prva školovana ugostiteljska i kvalificirana radna snaga u Makarskoj.
- Željeli smo učiti i raditi, a imam osjećaj da smo bili ozbiljniji nego današnje generacije. Ogromna motivacija nam je bilo saznanje da nas čeka siguran posao nakon završene škole.
Čula sam da neki smatraju kako kuharska škola nije potrebna, a to je nešto najgroznije što se može dogoditi turističkom mjestu. Ako mladi ljudi nemaju edukaciju, želju za radom ni ozbiljnost, što preostaje? - pita se Marija Marušić.
Jesu li promjene u posljednjih pet desetljeća ugostiteljstvo unaprijedile ili srozale?
Znali su svakoga po imenu
Zina Pašalić smatra da je poimanje turizma danas drukčije, ali ne nužno i kvalitetnije.
- Prije je gost bio gospodin, no i konobar je bio gospodin. Na praksi smo bili u hotelu "Biokovo" gdje je bilo puno pretplatnika na marende. Jedan konobar je posluživao četrdesetak ljudi, a ako je neki od učenika zaslužio kaznu poslali bi ga da pomogne u praoni.
Svaka sobarica je unaprijed znala kad će joj gost doć, poznavala ga je po imenu i nerijetko smo svi i jeli i pili skupa. Destinacija i ljudski faktor su ono čemu su se gosti uvijek vraćali, a veliki broj njih dolazio je u svibnju i rujnu. Kad bi gosti odlazili, uredio bi se stol, aranžiralo cvijeće i skuhala bi im se posebna večera. Vodilo se računa da gost bude zadovoljan, a s mnogima bi se i trajno sprijateljili. Konobar bi dobio tjedni bakšiš u vrijednosti mjesečne plaće, a danas u "karijola sistemu" niti konobar vidi gosta niti on njega.
Što je karijola sistem?
- Kad gost sa švedskog stola uzima što želi, a konobar nakon njega pokupi šporko posuđe. Švedski stol nije prije postojao nego je svaki konobar imao svoj rajon. Nakon završene ugostiteljske škole, imali smo toliko znanja da smo kao školarci mogli voditi cjelokupno poslovanje hotela.
Veliku zahvalnost dugujemo svojim profesorima jer smo gotovo svi iz moje generacije napredovali; neki su postali šefovi sale, nekolicina njih direktori hotela, a ja sam bila domaćica u hotelu "Jadran" gdje sam radila 24 godine, a zatim sam prešla u hotel "Alga" gdje sam ostala 12 godina.
Otac mi je također radio u hotelu pa sam još kao djevojčica znala šta je hotelski život, ali mojim kolegama iz Vrgorca i okolnih mjesta to je bio veliki preokret u životu, a uglavnom su bili raspoređeni u Baško polje. Ugostiteljskih škola je bilo i u Vrnjačkoj Banji i Makedoniji, a sjećam se kako je šef išao u Vrnjačku Banju vidjeti kako izgleda konobar kojeg je mislio zaposliti. Danas maniri ni izgled nisu važni jer radne snage kronično fali. Prije se nije plaćala struka, a sad se plaća neznanje. Danas se gleda isključivo profit, pa ovo više nije ugostiteljstvo nego bauštela - veli Zina Pašalić.
Jedan od konobara koji je postao direktor je i Hrvoje Grbić.
- Turizam se strahovito brzo razvijao početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Gradili su se hoteli, pa smo mi, kao i generacije poslije nas, bili osnovna radna snaga Makarske rivijere. Tadašnji naši profesori Mijo Divić, Matko Beroš, Jure Glavičić i Ivo Ursić dali su najbolje od sebe. Imali smo tri dana škole i tri dana prakse, a da bi upisali sljedeću godinu morali smo odraditi sezonu i dobiti potpis šefa hotela.
Škola je dobivala neke novce od našeg rada, a mi nešto sitno, za džeparac. Iako sam počeo kao konobar, kroz rad sam se dodatno školovao i više od tri desetljeća sam bio direktor hotelskog poduzeća Živogošće. Ukupno sam u "Hotelima Živogošće" proveo 47 godina, "sagradio" dva kampa, a pred odlazak u mirovinu 2016. potpisali smo ugovor od 22 milijuna eura za obnovu hotela. Hotel "Nimfa" je proglašen najboljim all inclusive hotelom među 24 najbolja u svijetu i žao mi je što su se naša hotelska poduzeća rasprodala jer vjerujem da smo ih uz kredite i sa dobrom strategijom mogli zadržati, a ovako smo prodali kičmu hrvatskog turizma - kaže Hrvoje Grbić.
Čajanke u hotelu ‘Biokovo‘
Mito Mravičić, jedan od najpoznatijih brodara s Makarske rivijere, također je dio ove zlatne generacije.
- Ja sam bio konobar. Sjećam se čajanki u hotelu "Biokovo" između pet i osam popodne, a zatim plesnjaka u Brelima i Gornjim Tučepima. Svugdje smo išli, a novac za te gušte smo zarađivali tako što smo skupljali kamen noću oko 11, na starom putu u Igranima i Drašnicama.
Kamiondžija bi to prodao i nama dao nešto novca. Od stotinjak učenika, na proslavi mature prije pet godina, skupilo nas se sedamdesetak, a ove godine tek četrdesetak. Bilo bi nas vjerojatno i više da je događaj u Makarskoj, no idemo na jednodnevni izlet u Radmanove mlinice, pa nam se neki nisu mogli pridružiti - kaže Mito.
Od starijih bi se moglo mnogo toga naučiti, ali učenje nije primamljivo mlađim generacijama jer znanje nije na cijeni. Međutim, ono što je danas na cijeni, najčešće nije vrijedno plaćanja. Znaju to šefovi hotela i vlasnici restorana, a zna to i generacija maturanata iz prve Ugostiteljske škole u Makarskoj.
