Godina je 1942. Na Markovu trgu u Zagrebu upravo traje postrojavanje ustaških postrojbi. Rano je proljeće, travanj, deseti travnja, vrijeme je lijepo, a vijesti s bojišnice su dobre. Grad je pun dama u novim toaletama, u kazalištu jedna premijera ide za drugom, smijeh odjekuje do Sljemena, a Židova i Srba sve je manje.
Willy Pragher, pravim imenom Wilhelm Alexander Prager ("h" u prezimenu dodao je u formativnoj dobi kako bi ga razlikovali od glumca Willyja Pragera), etabliran je fotograf. Teško je reći slavan, ali dovoljno poznat da bude cijenjen i pozivan diljem Trećeg Reicha i njegovih trabanata. Poput Nezavisne Države Hrvatske. U kojoj su te 1942. godine bili uvjereni kako će vrijeme zauvijek biti lijepo, a vijesti s bojišnice dobre. I kako će proljeće zauvijek trajati.
I kako to treba ovjekovječiti.
Pucali su... od ponosa
Willy Pragher pozvan je u Zagreb da snimi postrojene ustaške postrojbe. Dan je svečan, vojnici su mladi i lijepi, a Hrvatska je vjerna svom uzoru. Zagrebu su se tog dana prsi nadimale od ponosa što mu je Berlin osobno poslao fotografa da ga snimi.
Teško je reći što je sve Willy Pragher tog davnog dana snimio. No, jedna fotografija ostala je zauvijek. Do jučer ju je bilo lako pronaći na internetu, ako vam već Freiburg i tamošnji Državni arhiv pokrajine Baden-Wuerttemberg nisu na putu, a danas ju je još lakše pronaći na hrvatskim ulicama, posebice dalmatinskim.
Fotografija je to mladog, lijepog vojnika Nezavisne Države Hrvatske čije lice, dok stoji postrojen na Markovu trgu u to rano hrvatsko proljeće bez Židova, Srba i ikakvih drugih briga, ne odaje nikakvu emociju doli spremnost život dati za svoj dom.
Kaciga mu je poveća, sigurno za jedan ili dva broja, te unatoč sjeni, koja mu pada i preko očiju, zloslutno zamračujući čitav profil, otkriva kako to lice pripada tek dječaku, kako vazda dječaci i jesu svi vojnici ovoga svijeta.
Torcidinim i Tornadovim vojnicima svidio se taj mladić. Njegov lik već mjesecima prenose na zidove svojih gradova. Sviđa im se njegova crna boja i stiliziranost. I prigodna poruka "Naša Oluja nikad ne prestaje". Spremni su, kazuju, kao što su vojnici Nezavisne Države Hrvatske bili spremni 1942. godine. I pri tome iz "Oluje" uzimaju ono najgore, a njima očito najdraže.
Posljednji u nizu ovih prijetećih grafita osvanuo je nedavno u Podstrani, na Jadranskoj magistrali, na križanju pored hotela "Lav", tamo gdje se najsporije vozi i gdje su kolone najduže. Taman da crna podloga, mladić pod kacigom i šahovnica s prvim bijelim poljem nikome ne promaknu.
Pisali smo već o ovim naci grafitima. Sedam u Splitu čak ih je i prebrisano. Kao da nisu, jer nastavili su nicati posvuda. Policiji pred očima. Pitali smo ih što čine, prijavljuju li ikoga, traže li uopće počinitelje, ili možda ne čine ništa, možda im ne smeta, možda se ne razumiju u uličnu umjetnost, možda je ovo na muralu uistinu hrvatski vojnik iz Domovinskog rata, možda su kaciga i šahovnica s prvim bijelim poljem samo privid ili slučajnost, možda godina nije 1942. i možda su novinari uistinu crvi koje treba istrijebiti kao što su te 1942. trijebljeni Židovi i Srbi.
"Obavještavamo vas kako smo dana 5. ožujka ove godine zaprimili dojavu o ispisivanju grafita na predmetnoj lokaciji i odmah izišli na mjesto događaja te o utvrđenom izvijestili nadležno Komunalno redarstvo općine Podstrana, s obzirom da je uklanjanje s javne površine u njihovoj nadležnosti", prva je rečenica u odgovoru koji smo dobili iz Policijske uprave Splitsko-dalmatinske.
Druga je zanimljivija:
"Za grafit koji navodite u svome upitu nisu utvrđena obilježja protupravnosti, niti je za eventualno kazneno djelo oštećenja tuđe stvari podnesen prijedlog za kazneni progon".
Dakle, prvo navode kako su "o svemu izvijestili nadležno Komunalno redarstvo općine Podstrana, s obzirom da je uklanjanje s javne površine u njihovoj nadležnosti", a potom kako za navedeni grafit "nisu utvrđena obilježja protupravnosti".
Zanimljivo. Ukoliko, naime, "nema obilježja protupravnosti", čemu onda izvješće Komunalnom redarstvu općine Podstrana?!
"Policija kontinuirano prikuplja obavijesti i provodi mjere i radnje iz svoje nadležnosti. Grafiti, murali i slični napisi, uklanjaju se ako se izrađuju bez dozvole ili suglasnosti vlasnika ili korisnika objekata, odnosno ako su utvrđena obilježja protupravnosti", objašnjavaju u Policijskoj upravi Splitsko-dalmatinskoj.
Znači, što se sadržaja samog murala tiče, sve je čisto, čistije od Zagreba 1942. godine, a problem eventualno može biti što je umjetnički čin oslikavanja zida uz državnu prometnicu slikom vojnika koji neodoljivo podsjeća na ustaškog vojnika s fotografije Willyja Praghera odrađen bez dozvole vlasnika zida.
Načelniče, javite se...
Pokušali smo se čuti s vlasnikom. Nismo uspjeli. Mijo Dropuljić ne odgovara na pozive. Niti na poruke. Načelnik općine Podstrana postao je nakon posljednjih lokalnih izbora i otad je u medijima bio jedva nekoliko puta. Spomenut ćemo samo dvije zgode. Ono kad mu je u posjet prvi put došao Andrej Plenković i kad je baš uoči tog dolaska gospođa Dropuljić zaposlena u županijskoj Lučkoj upravi te ono kad mu je drugi put došao Andrej Plenković pa kad su zajedno otvorili spomenik Franji Tuđmanu. Nekoliko stotina metara udaljen od murala mladog hrvatskog vojnika koji samo neodoljivo podsjeća na ustaškog vojnika s fotografije Willyja Praghera.
- Rasprava je od početka povedena oko krivog problema. Puno se priča o grbu s prvim bijelim poljem, ali je zapravo ključan problem slika, odnosno osoba na muralu. Ona je slikana na Markovom trgu u Zagrebu 1942. godine i na njoj je ustaški vojnik. Na šljemu koji se vidi na fotografiji, uz šahovnicu, stoji i ustaški znak, tako da se zna gdje je slika nastala. Međutim pokušava se nametnuti da je riječ o nekom branitelju, što naprosto nije tako - rekao je zadarski sociolog Sven Marcelić kada je Slobodna Dalmacija prvi put pisala o pojavi spornog murala.
Od tada, diljem Dalmacije niknulo ih je više od pedeset. Što manjih, što većih. Negdje je potpisan Tornado, a negdje Torcida. Hajduk Jugend. Kako sebi, na starohrvatskom jeziku, voli tepati dio pripadnika Torcide.