Najveći i najudaljeniji otok šibenskog arhipelaga, Žirje ponovno je ostalo - bez dućana. Pedesetak stalnih stanovnika otoka, koliko ih zimi nakon ljetne gužve na njemu ostane, tako u sljedećim mjesecima neće imati više gdje kupiti ni najosnovnije potrepštine – kruh i mlijeko, šuferine za potpalu vatre u špakeru, španjulete. 'Ponavlja se situacija koju smo već imali, da je otok od 1. studenoga do 1. svibnja bez trgovine. Butigu je držao jedan naš domaći čovik, privatnik, on i supruga su radili zajedno i preko lita je to još i išlo, jer otok ljeti turistički živne i ima više od tisuću ljudi. Promet je dobar i od njega butiga može živjeti, plaćati tri tisuće kuna najma mjesečno i plaće radnicima.
Zimi je najgore
No, zimi je druga pjesma. Sve to postane nerentabilno, vlasnici ne mogu živjeti od marže na par štruca kruha i dva kilograma cukra dnevno, i tako se iz godine u godinu vrtimo u krug – veli nam silno požrtvovni Ivan Dobra Žirjanin, predsjednik MO-a Žirje, Šibenčanima poznat i kao pučki pjesnik o gruboj postljetnoj prozi svoga rodnog otoka. I njegov brat Anton Dobra, i sam bivši predsjednik žirjanskog MO-a, veli nam da je riječ o problemu koji je pokušavao riješiti godinama. Najbliži je tome bio kada je bivša gradska uprava izrazila spremnost subvencionirati povećane troškove koju bodulska butiga ima u odnosu na kopno, no problem se pojavio kada je tu spremnost trebalo prevesti u normalne novčane tijekove. Pokazalo se da to baš ne ide tako lako, jer, veli nam dogradonačelnik Danijel Mileta, riječ je o javnim gradskim novcima koji bi trebali ići privatniku, što ne dolazi u obzir.
Vezani za brod
– Jedino što bismo mi mogli napraviti u rješavanju ovog problema, što smo ga svjesni, jest da damo naš gradski prostor na otoku u najam, za jednu kunu za ovakvu djelatnost. Nažalost, zainteresiranih, barem zasad nema – kazao nam je Mileta. Pored malih privatnika, od Žirja su odustajale i veće trgovačke kuće jer su pored maloga zimskog prometa i povećanih troškova prijevoza brodom, što rezultira i većim cijenama, poseban problem za poslodavca bili i – radnici. Njih je bilo teško naći na otoku, a pokušaj da ih se dovozi i odvozi s otoka brodom, osim na velikim troškovima i ovisnosti o voznom redu brodske pruge, zapinjali su i na tome da bi, kada brod ne bi mogao pristati, butiga vjerojatno ostajala zatvorena. Tako su škojari na Teutinu otoku ostali za svaku narudžbu vezani za Šibenik, i one koji idu u grad. Nerijetko i za mornare Jadrolinije kojima, vele novinarima, daju papire s narudžbama što će im kupiti. Pa, dok drugi kupuju preko interneta, klikom 'miša' oni kao u Teutina vremena - čekaju vapor.