Šezdesetšestogodišnji žirajski pjesnik Ivan Dobra je zaista osebujan čovjek ili, kako bi na dalmatinskim usporednicama rado kazali, „malo na svoju ruku“. Za ilustraciju te tvrdnje možda su dovoljne dvije izjave, za kojima je zakleti bodul posegao u dvije bitne postaje svog života.
„Vraćam se relativno mlad iz Amerike. Ne želim da me dovezu u kašeti (čitaj: mrtvačkom sanduku). Želim skončati pod mojom žirajskom maslinom“, kazivao nam je, kad se vratio na rodni školj poslije višegodišnje „pečalbe“ u New Yorku. Nedavno je, pak, na svojoj kući u Žirju stavio kamenu ploču „Bulevar Ivana Dobre Žirjanina“, uz zanimljivo obrazloženje: - Bolje da tu ploču stavim sam, nego da poslije smrti čekam nekoga da me se sjeti! Da ne doživim sudbinu kulturnih velikana Ive Brešana i Milivoja Zenića, koji nisu još dobili svoju ulicu ili trg u rodnom Šibeniku.
Zanimljivi su podaci Ivanova trajanja „preko bare“. Bio je jedan od osnivača udruge HIL (Hrvatska iseljenička lirika), utemeljio je Zavičajni klub otoka Žirja, stalni suradnik iseljeničkog lista Croatian American Times…
- Već sam 20 godina na žirajskoj adresi, rijetko kad razmišljam o američkim danima. No, pamtim sjajnu suradnju s, nažalost pokojnim, zlarinskim liječnikom Živkom Strikom, više nego srdačan susret s bivšim predsjednikom Stipom Mesićem, te pomoć koju smo slali u ratom opustošenu domovinu. Posebno sam ponosan na svoj doprinos otvaranju ambulante na Žirju, u čemu mi je itekako pomogao bivši šibenski gradonačelnik dr. Ante Županović – gotovo je bježao Dobra od američkih uspomena.
Američki Žirjanin nije, međutim, bježao od domaćih zadaća, kad se vratio u zavičaj. Kao predsjednik MO Žirje, zastupnik u Županijskoj skupštini i nadareni pjesnik.
- Volio bih, naravno, da sam uradio i više, posebice na planu turizma. Žirje se može spasiti od tihog umiranja izgradnjom marine, za koju je idejni projekt napravljen još 1990. godine, revitalizacijom Zadružnog doma ili pretvaranjem zapuštenih vojarni u smještajne kapacitete, a na tom planu se još uvijek nismo pomakli s mrtve točke. No, rado bih istakao „Žirajsko kulturno lito“ i klapu Žirje, kao jedine na hrvatskim pučinskim otocima. Ponosan sam i na uređenje crkve sv. Mikule iz 16. stoljeća, u čemu nam je silno pomogao dr. Mladen Šare, umirovljeni ravnatelj tršćanske bolnice. Riječ je o unuku šibenskog tajkuna Stipe Šare, čija je majka bila fetiva Žirajka s imenom Šižgorić – rado Mladena spominje Ivan.
Dobrin mentor na planu čakavske poezije bio je sjajni Zlarinjanin Mladen Bjažić, uvjeren u Ivanov pjesnički talent. Njegovi stihovi, makar prije svega bodulski, očito, ne poznaju granice. Ivan Dobra Žirjanin je član Društva književnika hrvatske, ali i društva „Matija Gubec“ u vojvođanskoj Rumi, gdje je upoznao suprugu Ljiljanu, također pjesnikinju. Dobra je potpredsjednik Kluba književnika u Rijeci, te veliki prijatelj makedonskog društva „Ilinden“.
- Upravo pripremam svoju devetu knjigu poezije. U njoj će „kraljevati“ samo ljubavne pjesme. Otuda i radni naslov „Žirajski kanconijer“. Promociju sam, osim na svom Žirju planirao u Rijeci, Zagrebu i Beogradu, gdje još ima dovoljno „pravih“ Hrvata, ali i Srba, koji nisu zatrovani šovinizmom. U tom smislu sam puno naučio od supruge Ljiljane, koja je poslije našeg vjenčanja na Žirju kazala: „Znam da su hrvatski i srpski jezik slični, ali ja žarko želim naučiti hrvatski“ – ušao je Dobra bez predrasuda u osjetljive vode hrvatsko-srpskih odnosa.
A Ivan piše svoje stihove na poseban način i u posebnim trenucima. U svojoj kući na brijegu, podignutoj između pristanišne luke Muna i sela Žirja.
-Ljeti sam stalno na otoku. Zimi stignem na 2-3 dana u tjednu. Da „servisiram“ perad na svojoj maloj farmi usred plodnog žirajskog polja. A imam sve vrste pernatih životinja. Od bijelog pauna do fazana, od tuke do domaćih koka. Navečer pišem stihove ili zaigram s prijateljima na karte u garaži, koju sam gotovo pretvorio u svojevrsnu galeriju. Sa slikama i fotografijama, ali i s gotovo 70 diploma i priznanja na zidovima. Kao jasnim dokazima mog rada i domoljublja. Znate, u jesensko-zimskom razdoblju je, ako izuzmemo dane branja maslina, na Žirju manje od pedeset žitelja. I dok pijuckam ili kartam s prijateljima na javi sanjam povratak u doba, kad je na otoku bila škola sa 8 razreda i više od 150 učenika. A znam da će se to vrijeme teško vratiti – s uzdahom nam je pričao Dobra, kad smo ga po kišnom vremenu posjetili na Žirju.
Za kraj posegnut ćemo za tvrdnjom kako je žirajski pjesnik veliki emotivac. Kako, primjerice, zaboraviti „Bodulsku noć“ u Vodicama, kad je plakao i čitao svoje stihove o rodnom otoku, Domovinskom ratu i tragediji vatrogasaca na Kornatima!?
- Guštam kad je Dobra dio našeg programa. Odavno nisam upoznao čovjeka, koji toliko voli svoj zavičaj, domovinu i pjesnički posao – kazivao nam je Tomislav Slavica, solist klape Žirje.
I za kraj da napomenemo da Ivan Dobra planira pjesnički izlet u daleku Argentinu, gdje u Patagoniji i gradu Mar de Plate žive njegove prve rodice Marija i Gracijela. Dame, koju su minulog ljeta stigle u zavičaj svojih roditelja, te odlučile urediti kuću na otoku. Dobra bi, pak, rado u Južnu Ameriku „u paketu“ s klapom Žirje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....