Olga Kurylenko: Bonduša s dušom

stdClass Object ( [id] => 46679 [title] => Olga Kurylenko: Bonduša s dušom [alias] => olga-kurylenko-bondusa-s-dusom [catid] => 295 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Iako je Ukrajina hladna zemlja, ispod naoko studene vanjštine Olgine Camille tinja vulkanska energija jedne od najdojmljivijih Bond-djevojaka, koja to zapravo i nije

PIŠE MARKO NJEGIĆ

“Ne želiš me ševiti ni ubiti. Nitko nije bio tako ravnodušan prema meni!“ – Olga Kurylenko, “Hitman: Agent 47“ (2007.)

Godine 1979., kad je na svijet došla Olga Konstantinova Kurylenko, svjetskim je kinima drmala “Operacija svemir” u kojoj se Roger Moore junačio kao intergalaktički ratnik i šarmirao Bond-djevojku iznimno blesava imena (Holly Goodhead, u tumačenju Lois Chiles). Olga film nije uspjela pogledati. Isto vrijedi i za preostala tri Mooreova “Bonda” (“Samo za tvoje oči”, “Octopussy”, “Pogled na ubojstvo”).

Naime, filmovi posvećeni “zakletom neprijatelju Sovjeta”, u osamdesetima, dok je ona bila klinka, strogo su zabranjivani iza “željezne zavjese”, za razliku od meksičkih sapunica koje su Rusi halapljivo gutali. Prvi film koji su Olgine oči vidjele (1996.) bio je još aktualni hit “Zlatno oko” s Pierceom Brosnanom. Tada 17-godišnjakinja, s pariškom adresom, Olga se sjeća da je duboko zavidjela dvjema “bondušama” – zločestoj Famke Janssen i dobroj Izabelli Scorupco.

Snivala je o tome kako bi se jednog dana i sama mogla pridružiti špaliru besmrtnih Bond-djevojaka. Dvanaest godina poslije, san joj se napokon pretvorio u javu. Ali, prethodno je Olga usnula i niz košmara.

Lutka s naslovne strane

Do svoje trinaeste godine, Olga i njezina majka Marina Alyabysheva (razvela se od oca Konstantina Kurylenka nedugo nakon rođenja) dijelile su derutni stan u ukrajinskom gradiću Berdyansku s ujnom, ujakom, bakom i djedom te rođacima. Curica bi svakoga dana iznova upoznala značenje izraza “borba za opstanak”.

Pa ipak, mati je zadnji dinar učiteljske plaće davala za kćerkinu naobrazbu (pohađala glazbenu školu, trenirala balet, učila jezike). Danas, kad je vidite kako vam se u skupoj robi s potpisom smiješi s brojnih naslovnica i internetskih stranica, čiji serveri kolabiraju radi potrage za njezinim fotkama, gotovo je nemoguće pojmiti da je tada bila odjevena u dronjke i selotejpom lijepila rupe na džemperu.

Ruku spasa ponudio joj je “modelling scout” čim ju je 1993. s majkom ugledao u moskovskom metrou. Mama joj je isprve bila sumnjičava u vezi s ulogom modela, no Olga je demonstrirala nevjerojatnu lakoću poziranja ispred objektiva i napravila seriju profesionalnih fotosessiona. U dobi od 16 godina bila je spremna za sljedeći korak - preselila se u Pariz u potragu za novim životom. Kad je došla u francusku prijestolnicu, nije imala pojma što ljudi oko nje govore.

Nosila je sa sobom džepni rječnik i trebalo joj je pola godine da progovori, da je se čuje jasno i glasno, kao sada i na engleskom. Otkad je pristupila agenciji “Madison”, do osamnaeste se pojavila na duplericama tiražnih časopisa tipa “Elle” i “Vogue”. Međutim, pariški spoj visoke kulture i slobodnog izražavanja, kao i bogat izbor art-house kina i starih c/b filmova koje obožava, učinio je svoje pa je Olga poželjela postati glumicom.

Prirodno hrabra, pokucala je na vrata agencije za talente, složila smješak no. 1 i nakon osam godina šepurenja po (pariškim) modnim pistama napravila transfer u svijet filma. Jasno, nije odmah odatle uskočila u Bondov brzi vlak. Debitirala je 2005. kao Iris, senzualna ljepotica u filmu “L’Anulaire” Diane Bertrand. Izborom paprenih uloga u francuskim filmovima (npr. “The Serpent”, 2006.), nerijetko s eksplicitnom golotinjom u kojoj se “osjeća vrlo ugodno”, privukla je pažnju muške publike.

Prije debija na engleskom jeziku u ekranizaciji videoigre “Hitman”, najbolji je dojam ostavila kao seksi-vampirica u stiliziranom segmentu omnibusa “Pariz, volim te” (2007.) Vicenza Natalija, gdje je senzualno zarila očnjake u vrat Elijaha Wooda. A uloga Nike Bornine - kurve koja to nije postala svojom voljom i ne grize osim ako ne želite platiti - u filmu “Hitman: Agent 47” (2007.) bila je idealna predigra za Bonda.

Neodoljiva osmijeha i zavodničkoga pogleda, Olga je bila nježan “omekšivač” hladnog robotolikog junaka Timothyja Olyphanta, snalažljivijeg s vatrenim oružjem nego sa ženskim donjim rubljem koje ona nije ni nosila pa je bila razočarana kad je pokazao ravnodušnost da je nije htio ni ševiti ni ubiti. “I to mi je neki sretni završetak”, zavapila je negdje pred kraj filma. No, poslije “Agenta 47” ipak je sretno završila u krilu agenta 007.

Camille Trophy

Vjerovali ili ne, trebale su tri audicije da postane južnoamerička osvetnica pametna imena Camille Montes koja bi “voljela znati kakav je osjećaj uhvatiti krivca za smrt bližnjih” u “Zrnu utjehe” (2008.). Na prvoj je naučila krivi dio teksta i morala na brzinu improvizirati. Drugi put je bila nešto opuštenija ispred videokamere u londonskim Eon studijima s producentima, a treći je kemija između nje i Daniela Craiga postala opopljiva.

Telefon joj je, konačno, zazvonio na Badnjak 2007., a nekoliko dana kasnije kolekcija DVD-ova serijala o najpoznatijem tajnom agentu stigla na kućnu adresu. Unatoč tome što je upila svaki film, njezina je Camille drukčija “bonduša”. Zbog toga nije čudno da medijima, koji je uporno podsjećaju na “prokletstvo Bond-djevojaka”, govori kako “Camille ionako nije klasična Bond-girl”.

Olga, dakle, nije kopirala nijednu prethodnicu, iako bi je se moglo staviti u zlatnu karakterno-fizičku sredinu, negdje između akcijske ubojitosti Jinx (Halle Berry), što dolazi do izražaja prilikom borbe s korpulentnim generalom, koji će pomesti s njom pod sobe, odnosno femme fatalnosti Pussy Galore (Honor Blackman). Camille, očito, nije trebala izroniti iz mora da bi bila seksepilna poput Honey Rider (Ursula Andress), pa makar će joj se putevi s Bondom ispreplesti na egzotičnu Haitiju.

Pače, upoznat ćemo je za volanom forda K u “običnoj” narančastoj majičici, smeđoj suknji i ravnim cipelama, u kojima isto izgleda kao “Božić za oči”, premda joj ime, ponovimo, nije Christmas Jones (Denise Richards, “Svijet nije dovoljan”). Srećom, ne radi se o rutinskoj ulozi, čija je jedina svrha u filmu da gledatelji na jednoj zgodnoj ženi, posebice kad odjene crnu toaletu, odmore oči od “prizemljenijeg” i “zastrašujuće učinkovitog” Bonda s kojim, začudo, neće završiti u krevetu.

Jer, nije baš da Camille traži momka, a ako muškarci ne mogu koristiti njezinu cilju koji opravdava sredstvo, riješit će ih se brzo. Drugim riječima, Camille jest djevojka atraktivne tjelesne građe, ali i unutarnje snage. Ona u sebi nosi emotivnu prtljagu natovarenu žeđu za osvetom pa se ispod savršenih crta njezina lica, na kojem se istodobno prelamaju strah i bijes, dosta toga događa. Olga je ta unutarnja trvenja iznenađujuće solidno dočarala.

Je li još rano da je se proglasi “novom Sophijom Loren”, kako ju je smiono nazvao John Moore s kojim je nedavno snimala akcijski triler “Max Payne” (2008.)? Vjerojatno jest. Za reći “zvijezda je rođena”, međutim, nije. Sad je za to već pomalo i kasno.

Iz Rusije s kontroverzama

Angažman Olge Kurylenko izazvao je različite reakcije u bivšim sovjetskim zemljama s obzirom da je prva Bond-djevojka iz bivšeg SSSR-a (dosad su Ruskinje, poput agentice XXX iz “Špijuna koji me je volio“ i Xenije Onatopp iz “Zlatnog oka”, tumačile glumice koje nisu rođene iza “željezne zavjese“, tipa Barbara Bach i Famke Janssen). Dok su je neki optužili za “moralnu i intelektualnu izdaju“, gradonačelnik rodnog joj Berdyanksa predložio je da jedna ulica nosi Olgino ime.