Dubrovkinja Vesna Bradarić Gamulin ovih dana se prisjetila pokojnog oca Adolfa koji je 11 godina u Suezu radio kao pilot. Egipatska vlada je nakon nacionalizacije Sueskog kanala 1956. pozvala je u ispomoć iskusne kadrove iz bivše Jugoslavije. Kapetan Adolfo Bradarić našao se među 12 pomoraca koji su poslani u Ismailiju, grad na zapadnoj obali Sueskog kanala.
Tijekom sljedećih 11 godina on će kao pilot kroz Suez provesti na tisuće brodova, proputovati cijeli Egipat i steći mnoga poznanstva i prijateljstva na tlu Afrike.
Na meti projektila
Za razgovoru za reviju 'Svijet' Bradarić se svojedobno prisjetio stresnog vijađa na švedskom brodu 'Nipon', dan nakon izbijanja izraelsko-arapskih sukoba. Nipon je s pilotinom bio drugi u konvoju od 14 brodova koji su išli na sjever u pravcu Port Saida, no dolaskom Izraelaca na kanal, ostali su u blokadi. Adolfo se vratio kućio u Ismailiju, ne sluteći da će taj konvoj nepokretan ostati još punih 8 godina ostati u vodama Sueza.
Njegova kuća u najvećoj gradskoj ulici Mohamed Ali često je bila na meti izraelskih projektila, pa je s obitelji danima bio u podrumu vile i kao 'suvenir' sačuvao nekoliko gelera izraelskih topovskih granata. Drugo bombardiranje koje je doživio na Svetog Nikolu 1991. u rodnom Dubrovniku bilo je kobno.
U svom stanu na adresi Frana Bulića 5, kapetan Bradarić ranjen je u napadu navođenih maljutki i godinu kasnije preminuo od posljedica ranjavanja u domu za umirovljenike. Kći Vesna jednu je ubojitu maljutku dala prijateljici Kathleen Wilkes koja ju je odnijela sa sobom u Oxford.
'Opjevao' ga i Zvrko
O Adolfu Bradariću pisao je i specijalni dopisnik Vjesnika, poznati novinar i književnik Ratko Zvrko 23. studenog 1968. godine:
- “ Prije jednog stoljeća na gradnji Sueskog Kanala, koji spaja da mora a dijeli dva kontinenta, radili su i mnogu naši zemljaci. Među pilotima na kanalu uvijek je bio poneki naš sugrađanin. Međutim, sve do 26.srpnja 1956. kad je Sueski Kanal nacionaliziran, na kanalu je bilo najviše francuskih i britanskih pilota, te nizozemskih koji su iz nezadovoljstva demonstrativno napustili posao i otputovali. Time je dovedeno pod upit pitanje plovidbe kanalom. Zastoj, međutim, nije dugo trajao. Samo tri dana nakon nacionalizacije na kairski aerodrom sletjela je prva skupina pomoraca iz Jugoslavije. Osamnaestero djece pilota se školovalo uglavnom u francuskim osnovnim školama koje su držali časne sestre franjevke i svećenici raznih drugih redova). Samo je Ivo sin kapetana Adolfa Bradarića pohađao Arapsku školu te bio jedan od najboljih učenika..."
Bova imenom 'Krava'
Za Vesnu je Ismailija i danas među najljepšim gradovima u Egiptu. Sastoji se starog Arapskog i novog luksuznog dijela grada koji su sagradili Francuzi. Glavna ulica je ukrašena stablima sa žarko crveno narančastim cvjetovima. Pred njezinom kućom pružala se velika zelena površina uz koju je tekao rukavac Nila.
- U školu sam išla biciklom a na glavnu plažu nas je otac vozio skoro svaki dan autom. Bilo je veliko društvo prijatelja iz raznih europskih zemalja, zajedno smo odlazili na kupanje, u klubove, jedrenje, jahanje i tenis. Sueski kanal smo znali preplivat' kad nije bilo konvoja. Odmorili bi se na jednoj većoj bovi koju smo zvali Krava, pa plivali do druge obale, u povratku isto. Vjerojatno roditelji o tome nisu ništa ni znali – s nostalgijom se prisjeća Bradarić naša sugovornica života s roditeljima i bratom kojih više nema:
- U kući smo imali pse, mačku i papagale, to se razdoblje može nazvati "sretna nostalgija”. Kada je puhao khamsin vjetar u trećem mjesecu, kao sad kad se ovaj tanker nasukao, to bi bile nevjerojatne oluje, sve bi postalo tamno žuto, nije se moglo ništa vidjeti, a sve u kući trebalo je duplo zatvoriti jer je pijesak nemilosrdno svugdje ulazio. To bi trajalo u navratima do 50 dana što na arapskom i znači riječ Khamsin. Pustinjski vjetar najviše se osjećao baš tu uz kanal – prisjeća se Vesna.
Pape je najviše volio Gruž
Ona je nakon osnovne škole otišla u Internat u Englesku školu u Kairu gdje je potom upisala Economic Political Science na Američkom fakultetu (AUC). No pape nije dopuštao da zaboravi zavičaj:
- Svako ljeto smo dolazili avionom iz Kaira preko Atene na Zagreb pa Dubrovnik. Ostali bi 2 mjeseca uživali u Dubrovniku imali prijatelje kupali se u Šulića a ponekad i na Dančama. Ta spona s našim Gradom i zemljom nije nikad prekinuta. Kad su pitali mog oca koja mu je luka najdraža, uvijek bi odgovorio da najviše voli povratak u luku Gruž.