Lov po rupama, ili popularno zvano ruparenje, je fizički najzahtjevnija tehnika podvodnog ribolova i u posljednjih dvadesetak godina, možda upravo zbog toga, i nešto manje zastupljena u populaciji podvodnih ribolovaca nego nekad.
Istina je da je manje zastupljena i dobrim djelom zato jer je sve teže naći plitak teren koji drži ribu.
U vrijeme kada sam ja počinjao s podvodnim ribolovom, a to je bilo sredinom osamdesetih, bilo je puno više terena bogatih kavalama, šarzima i ostalom ribom od rupe.
Kada riba ne radi na šulji ili na čeki, upornim i sistematičnim pretraživanjem po terenu po stijenama i usjecima u obali uvijek ćemo naći neku ribu.
A problem kod ruparenja s kojim se mnogi sreću je upornost i kondicija neophodna za tu tehniku, a koju većina početnika ili onih koji love samo šuljanjem, jednostavno nema. Ruparenje, a pogotovo ruparenje na preko dvadeset metara dubine je izuzetno fizički naporno, da ne spominjem ruparenje na preko trideset metara koje se uglavnom obavlja brazilianom, s utegom na odbacivanje.
Dakle, ovaj tekst je namijenjen početnicima i srednje naprednim lovcima tako da neću pričati o dubokom ruparenju, već samo o ruparenju koje je dostižno početnicima što je uglavnom do dubine od petnaestak metara.
Premda će većini biti teško rupariti i na sedam metara, treba znati da je bitno početi, jer nije toliko bitno na kojoj ste dubini ulovili ribu koliko je bitno da je ulovite.
A neke jako lijepe ulove sam imao priliku ostvariti na dubinama od samo 3-4 metra.
Ponekad možemo i u procjepu u zidu u obali, u samo 2 metra naći validnu kirnju, lijepu tabinju ili šarga, pa čak i ugora.
Bitno je početi, biti uporan, imati vjere i ne odustajati jer upornost nas uvijek može ugodno iznenaditi.
Nerijetko se dogodi da se u trenucima kad smo već počeli gubit vjeru i motivaciju, pojavi riba. I premda su te rupe u kamenu ili ispod kamena mahom vrlo neugledne i neobećavajuće, često ipak skrivaju ribu.
Najbitnije je naučiti prepoznavat koji teren i znati uočiti kakav kamen ili ploča mogu držati ribu i usredotočit se na njih.
Ta se vještina najbolje stiče upornim pregledavanjem.
Kada naiđete na kamen ili procjep koji drži ribu, dobro zapamtite kako je izgledalo to utočište i nemojte pucati na male tabinje ili ugore ni na male kirnje jer je upravo riba pokazivač drugoj ribi da je to skrovište sigurno.
To posebno vrijedi za tabinju.
Morat ćete imat popriličan broj zarona i poluzarona samo da provjerite dali je neki kamen ili ploča uopće šuplja i ima li smisla gledati pod nju.
Često s površine nešto izgleda jako dobro, a kada doronimo do dna tada vidimo da uopće nema šupljine ili pak šupljina nije ni dovoljno duboka, ni skrovita, pa kao takva nije dobra ni za ribu.
A riba voli uske rupe s puno sjene.
Često sam u početku tražio ribe po velikim procjepima i rupama ispod velikih kamenja, ali sam brzo shvatio da takva široka skloništa ribe zapravo ne vole.
Tako primjerice, kirnja često ima tako usku rupu da je ispolira svojim tijelom prilikom ulaza i izlaza iz nje i često se zabije skroz na bok da bi se ergonomski prilagodila usijeku u stijeni ili procjepu ispod kamena.
Kavale vole vrlo duboke procjepe ili šupljine nastale urušavanjem kamenja, a vrlo često nastanjuju i ‘bunare‘, vrlo specifične rupe u dnu koje često idu i preko 10 metara u dno pri čemu te ‘ bunare‘ često dijele s drugim ribama.
Vrlo često nas jato fratara koje je skupljeno na dnu i poneki veći šarag može upozoriti da je to dobar teren koji vrijedi pažljivo pregledat.
U zaronu većina ribe brzo nestane, ali ako nastavimo pažljivo pretraživat po tom terenu nerijetko ćemo naći zaostalog većeg šarga skrivenog duboko ispod kamena, validnu kirnju ili lijepu tabinju.
Posebno su zanimljiva dna koja su mješavina posidonije pijeska i kamenja s dovoljno dobrim zaklonom za ribu koje treba pažljivo pregledati i zaviriti ispod svakog kamena koji pruža potencijalni zaklon.
Posebno je dobro kad se naleti na veću skupinu blokova ili širokih ploča sa šupljinama ispod, a sve to usred pjeskovitog terena.
Ako nije ‘javna pošta‘ za koju svi znaju, a što je danas čest slučaj, velika je šansa da ćete tu naći i više lijepih primjeraka ribe.
Naravno-mala puška dužine 60-85 centimetara sa samo jednim laštikom je prava mjera.
Drugi laštik samo smeta dok prejak šut krivi strijelu, odbija strijelu od kamena i pri tom para ribu bez koje se tada u pravilu ostaje s tim da onda riba ugiba negdje u dubini rupe.
Isto je tako bolje imati samo jedno pero i to malo kraće, a nikako dva jer će vam se strijela s dva pera lako zaglaviti u stijeni.
Dobro je i vrh pera malo zakrivit tako da se ne bi dogodilo da pero ostane zatvoreno kad se riba poteže vani.
Bitno je imati i izvlakač, makar na nožu ili pak poseban kojeg možete držati na karabineru na kojem držite nisku.
Pametno je na brodu dodatno imat dugački izvlakač za duboke rupe kada strijelu ne možemo dosegnuti rukom.
Lov po rupama je nezamisliv bez dobre led-lampe s jednostavnim prekidačem, a koju uvijek držimo privezanu za ruku u kojoj nam nije puška.
Dobro je da je puška opremljena mulinelom s makar 30 metara konopa, ne zbog toga što ćemo upucati ribu od 40 kilograma u rupi već zbog toga što smo u takvom lovu često primorani ostaviti harpun i ribu u rupi.
Ako se to dogodi na 15 metara dubine, a toga dana bude loša vidljivost i jak korenat, velike su šanse da se puška izgubi.
Uz dovoljno konopca, samo se krene u izron s puškom u ruci pa se samo malo otpusti kočnica na mulinelu.
A nije se jednom dogodilo da veća riba pa čak i hobotnica, nepovratno odnesu harpun i pušku u dubinu.
Ova tehnika je, ponavljam, fizički i mentalno izrazito zahtjevna jer treba imati dobru kondiciju za česte zarone koji prolaze uglavnom bez ulova, a što se u pravilu događa u početku, kada se tek učite istražujući kakav teren i koje stijene drže ribu.
U početku je često potrebno odraditi i preko 30-40 zarona u prazno prije nego se naiđe na kamen s ribom.
Bitno je pri pregledavanju držati pušku usmjerenu u istom pravcu kao i lampu jer ako je puška okrenuta drugdje izgubit ćete dragocjeno vrijeme i trenutak kada ste iznenadili i šokirali ribu svjetlom nakon čega će se riba istog trena maknuti ne pružajući vam drugu šansu.
Treba gledati duboko u rupu i u najskrovitije dijelove rupe, a to je najlakše tako da rupi prilazimo okrenuti naopako, s glavom dolje.
I nemojte oklijevat tako i pucati jer dok se vi zarotirate i spustite peraje dolje i namjestite se riba je uglavnom već odmaglila.
Vrlo je bitno biti i dobro izbalansiran.
Pri tome se vodite činjenicom da je na dubini gdje ćete najčešće pregledavati kamen potrebno da ste i dalje pozitivno plovni.
Ovo će vam omogućiti puno veću okretnost kada se naučite kretati i okretati u mjestu oko svoje osi i vršiti sitne korekcije visine i namještanja s perajama dok s glavom stojite okrenuti prema dnu.
To je posebno bitno kada gledate šupljine koje su uske i položene uza samo dno.
Na taj način bolje vidimo i strop rupe gdje se riba vrlo često sakrije pa je uopće ne vidimo kada smo s prsima okrenuti prema dnu.
A osim što ćete biti okretniji s manje olova, bit će vam lakše i manevrirati s perajama jer ako ste negativno plovni nastavit ćete padati na dno i gubit ćete dragocjeno vrijeme pokušavajući zaustavit propadanje.
Na pravilan način, uz malo olova, bit će vam dovoljan lagan pokret perajom da se skroz smirite i prestane isplovljavat prema površini te ćete tako imati mirno tijelo a što će osigurati i precizni hitac.
Svaki izron će vam biti fizički puno lakši jer se nećete morati boriti sa negativnom plovnošću već ćete u povratku imat pomoć svog ronilačkog odijela i njegove pozitivne plovnosti koja približavanjem površini postaje sve veća omogućavajući vam da zadnjih nekoliko metara izronite smireno bez perajanja, a što bitno štedi mišićnu energiju i kisik čineći ronjenje sigurnijim.
Ako promislite kolika je to ušteda energije na 50 zarona shvatit ćete da se na kraju dana radi o ogromnoj razlici u umoru i učinkovitosti.
Kod dobro utreniranih ronioca koji često imaju i preko 150 urona u danu to je jako važan detalj.
Budući da se ruparenje ne odvija u neposrednoj blizini obale obavezno je koristiti signalnu plutaču – bovu koja će osim sigurnosnog efekta biti i od pomoći ako za nju zakačimo ulovljenu ribu.
Poželjno je koristiti karbonske peraje koje će nam davati veći potisak uz manje utrošene energije, a budući da ne koristimo puno olova, prednost treba dati mekšim modelima.
Iznimka su situacije u kojima se roni na dubine preko 20 metara, ali i tada ne treba pretjeravati s tvrdoćom jer nakon 2-3 sata uzastopnih zarona mišić se umori i ‘zakiseli‘ ako je peraja pretvrda.
Dobro je na bovu staviti i veću pušku ako naletimo na zubace ili neku drugu ribu koju se lovi tehnikom čeke, a dobro će nam doći i kod ulova kirnje ili neke druge ribe u koju često treba pucati još jednom prije nego krene izvlačenje.
Kako odabrati teren gdje ćemo koristiti tehniku ruparenja?
Kamenita dna s procjepima i pločama koje leže na dnu sa šupljinama ispod, kameni zidovi s rupama poput saća i usjecima su u pravilu potencijalno dobri tereni.
Neki otoci su konfiguracijom dna kao stvoreni za ruparenje dok neki položeniji otoci gdje kamen vrlo brzo prelazi u pjeskovito dno ili dno prekriveno travom i nisu neki izbor.
Ali bez obzira na to što teren možda i ne obećava, zna se na dubljim dijelovima ipak pronaći dobar kamen ili ploča koja drži ribu.
Dakle, morat ćete vlastitim istraživanjem, podronima ili dobrim sonderom pronalaziti sami svoje nove pošte, a što ih više budete pronalazili imat ćete više iskustva za otkrivanje novih terena.
Ista je stvar i s brakovima.
Nisu svi brakovi ujedno i dobri i da drže ribu.
Morat ćete ih upoznavat jednog po jednog.
Najljepši tereni za ruparenje na kojima sam ronio u Jadranu su na Dugom otoku, Mljetu, Lastovu i Visu, ali je isto tako istina da svaki otok ima svoje tajne koje tek treba otkriti.
Kada nađete takvu poziciju, moj vam je savjet vam da ju ne izlovite jer riba tada još dugo neće opet nastaniti isto skrovište.
Puno pametnije je na takvim pozicijama uloviti tek jednu do dvije ribe i ne posjećivat ih prečesto.
A ukoliko imate više takvih pozicija, tada ćete ribe imati uvijek više nego dovoljno.
