StoryEditor
ŽivotMuž je ‘zarazio‘

‘U 40-ima sam zarađivala novce i bila nesretna, šopingirala i partijala!‘: ‘superbaka‘ nam je uoči Splita otvorila dušu i spremna je na novi izazov

Piše Vedran Babić
21. veljače 2020. - 07:31
Privatni album

- Dobar dan. Ja sam Lichu Sloan, imam 72 godine. U Splitu ću trčati 242. maraton u životu, a Hrvatska će mi biti stota država u kojoj ću trčati.

I odmah padneš po podu. Živahna i mladolika umirovljenica to je izrekla tako mirno i normalno kao da je nešto sasvim uobičajeno. Kao da govori da je danas petak, a sutra subota.

Ove nedjelje, 23. veljače Splitski maraton privući će oko 4000 trkač(ic)a iz svih krajeva svijeta, a u tom šarolikom društvu gospođa Sloan svakako je jedna od najživopisnijih. Za dolazak simpatične Lichu u Split zaslužan je predsjednik Organizacijskog odbora Splitskog maratona Kristijan Sindik koji je Amerikanku rođenu u Tajvanu upoznao prije dvije godine na maratonu u Bejrutu.

– Kristijan mi je rekao da organizira maraton, ostali smo u kontaktu i evo me! Stižem u Split sutra preko Münchena – govori nam gospođa Sloan koja je istrčala maratone na svih sedam kontinenata, u svih 50 američkih država, dvaput na Antarktiku... Sve to u zadnjih 20 godina! Toliko je pitanja koja se nameću u razgovoru s osobom koja je u osmom desetljeću života skupila gotovo 250 istrčanih maratona u stotinu država. Kako, zašto, odakle joj volja, snaga i izdržljivost, što (ne) jede, kakvog je zdravlja.

image
Privatni album

Bilo joj je drago kad smo je kontaktirali, rado je proćakulala s nama. Javila nam se iz grada Clifton Parka, udaljenog dva do tri sata od New Yorka, baš prije jednog od posljednjih treninga za Splitski maraton.

– Imam talent za maratonsko trčanje, ali nikada nisam mogla zamisliti da ću jednoga dana trčati 242. maraton u stotoj državi. Divim se svome tijelu što je uspjelo skupiti toliko puno maratona. Bila sam strpljiva i uporna – uvodi nas u svoju priču naizgled krhka i malena, 152 cm visoka Lichu.

Umjesto klasičnih penzionerskih zanimacija, Lichu je odabrala aktivan odmor. I to jako aktivan. Neumoljivo “gazi” kilometre, uživa i putuje svijetom, upoznaje nove ljude i osjeća se mladom.

– U četrdesetim sam godinama bila nesretna, puna stresa i nedostajalo mi je mira. Zarađivala sam dobar novac, ali sam živjela prilično materijalističkim životom. Šopingirala sam, partijala, jela van... – priznaje nam.

Muž je ‘zarazio’

Onda je krenulo. Nešto se pomaklo. S 49 godina. Nikad nije kasno. “Krivac” je za to bio njezin muž Paul koji se bavio trčanjem.

– Vidjela sam da ga trčanje čini sretnim pa sam se i ja priključila. Prvi sam put trčala tri kilometra i sve me boljelo! Ali onda sam nastavila pomicati svoje granice. Već tri mjeseca kasnije sudjelovala sam na prvoj utrci, pet kilometara u Albanyju. Muž ju je početka podržavao, za razliku od nekih.

– Roditelji su mi bili zabrinuti. Mislili su da sam prestara za trčanje. U Tajvanu je kultura takva da se baš i ne potiče žene da se bave trčanjem koliko bi trebalo. Misle da to donosi više štete nego koristi. Mislili su da je sport rezerviran samo za muškarce, ali barijere se polako ruše. Cijela se Azija mijenja. Sve je više žena u sportu, a pokret trčanja širi se diljem svijeta. Trčanjem je, ističe, pronašla unutarnji mir. Život joj je postao smisleniji i ima više samopouzdanja. Zvuči kao reklama za nekakav čudesni preparat, ali nije. U ovom je slučaju to stvaran život.

– Počela sam trošiti novac pametnije trčeći i putujući po SAD-u i drugim zemljama. Da ne trčim i ne putujem, trošila bih novac na nepotrebne stvari. Ljudi se često čude zašto putujem sama na neku utrku, ali iskreno ponekad se osjećam sigurnija sama u drugoj zemlji nego u Americi. Trčanje me učinilo discipliniranijom, sigurnijom, koncentriranijom i sretnijom.

Sloan je vrlo brzo istrčala prvi maraton, u listopadu 2000. u Albanyju, u dobi od 52 godine. Već sljedeće godine na istom je mjestu trčala 3:57, a najbolji joj je rezultat 3:50. Godine su tekle, maratoni i različite države se skupljali, a onda je stigla 2008. i novi izazov – “Sedam maratona, sedam kontinenata, sedam tjedana”. To ju je odvelo i na Antarktiku, što je bio jedinstven doživljaj.

U zemlji leda i pingvina

– Bilo je to ispunjujuće iskustvo, velik izazov i jedno od mojih najvećih ostvarenja – počela se prisjećati.

– Imali smo sreću jer je temperatura bila oko nule. Trčali smo na Otoku kralja Georgea gdje se nalaze mnoge istraživačke baze. Bilo je sniježno, vjetrovito, blatnjavo... Neki su se trkači ozlijedili. Trčali smo na Collinsovu ledenjaku dvaput. Put do vrha bio je vrlo strm, na pola puta do gore donji dio koji je bio iza nas činio se uronjen u ocean jer niste mogli vidjeti kopno koje je između oceana i dna puta. Sedam godina kasnije opet je otišla na Antarktiku, ali u sklopu “Sedam maratona, sedam kontinenata, sedam mjeseci”.

image
Privatni album

U proteklih 20 godina Lichu je trčeći obišla cijeli svijet – SAD, Kanadu, Ekvador, Argentinu, Meksiko, Barbados, Bahame, Trinidad i Tobago, Kubu, Novi Zeland, Australiju, Maroko, Ganu, Keniju, Indiju, Mongoliju, Maleziju, Vatikan, Butan, Europu uzduž i poprijeko... Posljednji je put prije Splita trčala maraton u Nikaragvi 25. siječnja. Najteži joj je bio Inca Trail u Peruu, točnije u Machu Picchu, što je bila utrka dulja od maratonske.

– Trebalo mi je 16 sati i 30 minuta da dovršim 52 kilometra, od 4 ujutro do 20.30 navečer. Zbog velike nadmorske visine i izazovnog terena posljednjih sat vremena šetali smo po željezničkoj pruzi, noge su bile umorne i boljele nas od trčanja. Trčala je i ultramaratone, 80 kilometara na jezeru Waramaug u Connecticutu i 56 kilometara u Cape Townu, a ove će je nedjelje maratonski put napokon dovesti i u naš kutak koji je kao turist već bila posjetila.

– Kad sam sa suprugom prvi put posjetila Hrvatsku 2016. šetali smo po Zadru i vidjeli da se održava maraton, no nisam mogla sudjelovati jer smo morali krenuti za Split. Planirala sam trčati i maraton na Plitvičkim jezerima 2018., ali se nije dogodilo. I evo me četiri godine kasnije opet tu kod vas. Baš sam sretna što će moja stota država biti Hrvatska. Split pamti kao predivan, povijesni grad, a te 2016. posjetila je i tvrđavu Klis, Korčulu, Dubrovnik, Rovinj, Pulu i Plitvice. Prošle je godine bila i u Zagrebu. Malo je reći da je oduševljena našom zemljom.

– Ljudi su tako ljubazni i dragi, svi pričaju engleski. Jako ste visok narod! - nasmijala se Lichu. Otkrila nam je kako se priprema za Split.

– Trčim oko 80 kilometara tjedno. Nekoć sam odrađivala i do 120. Konkretno za Split, trčala sam 32 kilometra, potom smanjila do 19 i 12, te 3-4 puta odradila po 6-10 kilometara. U Splitu se nadam istrčati maraton za šest sati. Svi želimo trčati najbrže što možemo, ali moramo prihvatiti da s godinama to više ne možemo.

Dobri geni i prehrana

Gledajući je na slikama, nikad joj ne biste dali 72 godine, priznajte. Ne bismo ni mi. No čudesne formule za njezin mladolik izgled baš i nema.

– Kad nekomu kažem da imam 72 godine i da trčim maratone, ne vjeruju mi. Imam dobre gene, tijelo mi se brzo oporavlja, fleksibilno je i ne ozljeđujem se.

image
Privatni album

A prehrana?

– Izbjegavam šećer, ulje, previše soli, čipseve i slične “snackove”. Volim rižu, tjesteninu, povrće, a kolače pravim sama. Stalno sam gladna jer dosta trčim. Prakticiram jogu 3-4 puta tjedno i šećem redovito. Ne čini se previše neobično. Usprkos naporima, zdravstvenih problema nema. Jedino je muči išijas tu i tamo zbog previše sjedenja na letovima.

– Liječnici mi stalno govore da ne trčim, ali je ponekad bolje slušati sebe i svoje tijelo. Osjećam se bolje kad trčim. Previše odmora nije dobro, iako znam i odmarati jer je to važan dio treninga. Razmišljam pozitivno i izbjegavam negativnost. Postavim si cilj i radim naporno da ga ostvarim. Sada imam smisao i smjer u životu. U Dioklecijanovu gradu neće se samo utrkivati sa štopericom, nego će i uživati, upijati svaki lijep trenutak.

– Za vrijeme utrke puno ću fotografirati jer ću napisati i članak o Splitskom maratonu za moj klub. Emocionalno sam vezana za Split i Hrvatsku, počašćena i zahvalna što će moja jubilarna utrka biti baš tu. Uživat ću koliko god mogu, iako čujem da je staza vrlo zahtjevna. Fotografirat ću se sa Sindikom i njegovim timom, trkačima, volonterima... Podijelit ću vaš grad sa svijetom – zaključuje naša draga sugovornica.

E, pa, gospođo Lichu Sloan, Splitu će biti čast ugostiti vas.

Dvojno državljanstvo

Lichu Sloan je Amerikanka rođena u Tajvanu 1948., ali ima dvojno državljanstvo.

- Radila sam za Vladu SAD-a kada sam upoznala muža. Hodali smo dvije godine u Tajvanu, potom godinu dana bili u vezi na daljinu, a onda sam se doselila u Troy kod New Yorka gdje smo se vjenčali 1972.

Maraton za Kobea i Gigi

Splitski će maraton posvetiti preminuloj košarkaškoj legendi Kobeu Bryantu i njegovoj kćeri Gigi.

- Kobe je na dresu nosio broj 24, Gigi 2, a budući da je ovo moj 242. maraton, na neki način je simbolično.

Razmišlja o lijepome

Dok trči Lichu razmišlja isključivo o lijepim stvarima.

- Sentimentalna sam osoba i razmišljam o prijateljima, voljenim ljudima, obitelji i lijepim stvarima. To mi daje snagu. Nastojim uživati na tom putu. Kad trčim u drugoj državi osjećam se kao kod kuće i zato posebno cijenim volontere, policajce, navijače, organizatore... Ne želim ih iznevjeriti. 

#LICHU SLOAN#MARATON

Izdvojeno