Bila sam prava dotepenka kad sam pred glavnim zagrebačkim kolodvorom s kuferom ušla u tramvaj. Srećom da mi se pri ruci našao poznanik iz Splita koji je tu studirao već dvije godine prije mene.
– Požuri, jer će te pritisnut vrata – upozorio me pruživši mi ruku. Morala sam do Britanca pa na Pantovčak u podstanarsku sobu. Nije mi to bio prvi susret sa Zagrebom, ali bio je početak duljeg privremenog boravka. Nas Dalmatinaca bilo je tih osamdesetih na svakom kantunu, na faksu koliko hoćeš.
Krumpirček, pardonček
Na ova sjećanja potaknula me, skužili ste već, nesmotrena izjava Mirele Holy o dotepencima. Ne mislim da je to neka važna tema, osim što pokazuje kako se ljudi, uvijek kad im nešto zaprijeti, počnu prebrojavat i zbijaju se svatko svome jatu. Nekad ih zdrma...