"Kad zadnja dođe ura, kad se na moru digne bura i pogled dignem gore za neke naše zore" - stihovi su to Jurice Popovića iz pjesme Skalini života sa kojima se samo koji tjedan prije iznenadne smrti oprostio sa svojom životnom ljubavi Matijom Vuicom.
Volio je Jure sve ljude, posebno svoj Metković iz kojega je ponikao i u koji se uvijek rado vraćao, premda ga je životni i poslovni put odveo u Zagreb. Zauvijek je ostao sa svojim voljenim gradom u tišini čempresa na groblju Svetog Ivana otkuda pogled puca na čitavu neretvansku deltu sa obadvije strane granice.
Sa suzama u očima, posljednje zbogom glazbeniku izrekli su brojni prijatelji, kolege, poznanici i hrvatska glazbena scena koja više neće biti ista. Jurica, za prijatelje Pop, koga se Metkovci sjećaju i kao hrvatskog branitelja koji je na početku rata stao u obranu Domovine, na posljednji počinak ispraćen je u subotu poslijepodne.
Zvono crkvice svetog Ivana posebno je tužno zvonilo dok se pogrebna povorka primicala njegovom posljednjem počivalištu. Suze, tuga i jecaji parali su nebo iznad brda Predolac na kojem je Jurica odrastao.
Neutješna je bila njegova životna suputnica Matija sa kojom je proveo više od četrdeset zajedničkih godina. Matijina i Jurina ljubavna priča započela je na šetalištu uz Neretvu.
Zajedno su krenuli u glazbene vode, sa bendom Trotakt, da bi svoje zvjezdane trenutke doživjeli sa grupom Gracija čija uspješnica Linđo živi i danas.
Nakon toga Matija se više posvetila modi i dizajnu dok je Jurica do posljednjeg daha ostao vjeran glazbi. Njegov posljednji hit Skalini života sa kojim je proročki nagovijestio svoj kraj slamaju i najtvrđa srca, jednako kao i Matijine oproštajne poruke na društvenim mrežama.
- Ljubavi moja, idemo našoj kući - napisala je Matija uz veselu zajedničku fotografiju iz sretnih dana.
I dosta, Jurica se u vječnosti vratio svom voljenom Metkoviću i svojoj Neretvi.
