Kad sam čuo da za vikend umjesto na Ultru krećem u lov na Pokemone odmah mi je pao “server”, odnosno raspoloženje i svako samopouzdanje, ne zato što volim elektronsku glazbu, već stoga što nikada nisam gledao taj crtić (u moje vrijeme su se, naime, gledali Štrumfovi), niti sam imao želju zaigrati tu famoznu igricu koja je zaludjela svijet, niti sam se, ako smijem priznati, ikada u životu navukao na bilo koju igricu.
No, budući da sam oduvjek bio štreber, odlučio sam se odmah uhvatiti posla, pa sam pronašao “hakera” koji mi je downloadirao aplikaciju, bacio se na iščitavanje upustava i naposlijetku napravio đir po kvartu ne bi li uhvatio kojeg Pokemona. Rezultat? Prilično jadan.
Uhvatio sam tek jednog, za kojeg sam kasnije doznao da ne vrijedi ni pišljiva boba. A...