StoryEditor
ŽivotPutopisna knjiga

Nakon četiri godine putovanja svijetom, korona ga je ‘zarobila‘ u Vijetnamu. I fenomenalno mu je! Tomica Krištić otkriva nam detalje neobične avanture

31. srpnja 2020. - 18:48
Privatni Album

"Još uvijek sam u Ninh Binhu. Ovo mjesto je tako predivno da uopće ne žalim što sam još uvijek ovdje. Istražio sam ga već cijelog; od brda, rižinih polja, jezera, hramova, šuma... Čak sam otišao i do najveće pagode u Vijetnamu, i za to izgubio cijeli dan. Nakon putovanja po Mjanmaru i Indiji, nekako sam se više zasitio svih tih hramova i pagoda. Možda što dugo vremena nisam vidio nikakav hram, možda mi je zato ovaj nekako sjeo. Planovi po pitanju putovanja malo su mi se promijenili, ali postoje i određeni razlozi za to. Najveći razlog su monsunske kiše koje, na neku neobjašnjenu teoriju, zaobilaze Ninh Binh. Fenomenalno."

Ovo je jedna od brojnih objava Varaždinca Tomice Kristića na Facebooku u posljednje četiri godine koje provodi na dalekom putovanju. Samo je jednom u tom dugom razdoblju, lani, nakratko skoknuo doma, dovevši tom prilikom i zaručnicu, Vijetnamku koju je upoznao u Indiji, potom je ponovno sreo u Kambodži, a kad su se i treći put vidjeli, sve je bilo jasno. Trenutno su zatočeni u njezinoj domovini jer je zemlja zbog pandemije potpuno zatvorena.

– Vjerojatno zbog toga nema ni jednog oboljelog od koronavirusa na 95 milijuna stanovnika – kaže 35-godišnji Tomica. No, on i njegova zaručnica čekat će najvjerojatnije do kolovoza da doputuju u Varaždin. On je, naime, tu bio zaposlen kao kinooperater u multipleksu, ali najednom je sve presjekao, izišao na cestu i, kako kaže, podignuo prst.

image
Privatni Album

– Bio je to u kinu posao snova, barem sam tako mislio na početku, zato što mi je bio usko vezan uz gledanje filmova. Tako sam znao gledati filmove i dan-dva prije svjetske premijere, i to sam samcat u dvorani. Da, bio je to poseban gušt. Ali kako su godine polako prolazile, sve sam više postajao svjestan da je to samo običan posao, a filmovi samo filmovi.

Što se dogodilo, zašto ste se odlučili totalno promijeniti život? Kako je reagirala vaša obitelj?

– Nisam više mogao podnijeti sistem u kojemu sam živio, tu ogromnu nevidljivu mašinu u kojoj si osam sati na poslu, osam sati ti odlazi na spavanje, a ono nešto malo između, rekao bih slobodnog vremena, premda to nije, odlazi na nas same. Ali problem je taj što smo zbog posla previše umorni, bezvoljni, demotivirani, što ujedno znači da su nam šanse za napredak minimalne, barem što se tiče naših želja i planova. I zato sam te 2015. godine odlučio totalno preokrenuti svoj život. Dao sam otkaz te sam krenuo na dvogodišnje putovanje, koje se na kraju pretvorilo u četverogodišnje. A obitelj? Sretnik sam po tom pitanju zato što sam od prvog dana imao njihovu podršku. Naravno, tekle su suze na rastanku, ali sve je to život. Bez suza i smijeha život bi bio monoton.

Niskobudžetno putovanje

S koliko ste novca krenuli autostopirati? Otkud vam novac? Kažete da ste podignuli prst, shvatila sam da je autostopiranje bio početni način putovanja. Kojim sve sredstvima inače putujete?

– U godinu i pol uspio sam ušparati 20 tisuća kuna, ali pola sam potrošio na opremu poput fotoaparata, laptopa, kamperske opreme, veliki ruksak, obuću, šator, te mi je ostalo samo 10 tisuća s kojima sam na kraju i krenuo. To me je držalo sve do Tajlanda, odnosno devet mjeseci putovanja, da bih zatim polako putem počeo raditi i tako se apgrejdao što se tiče financija. Znači, u igri nije bilo nikakvih sponzora, niti bogate obitelji koja bi mi slala novac po potrebi, nego sam do svakog dolara došao svojom mukom, zaslugom i radom. I zbog toga sam jako ponosan. Budući da mi je putovanje bilo niskobudžetno, jer 10 tisuća kuna je ništa ako planirate proputovati pola svijeta, odlučio sam se na najjednostavniju i najjeftiniju moguću soluciju što se tiče prijevoza, a to je autostop.

image
Privatni Album

Što ste sve radili putem? Na koji ste se način financirali?

– Bio sam prisiljen raditi nešto usput. Prvi plaćeni posao imao sam u Indiji, i to kao stažist u par bolivudskih filmova, u predivnoj pokrajini Rajasthan. Nije to bio neki veliki novac, ali dovoljan da me drži sljedećih mjesec-dva. Zatim sam na Tajlandu pronašao neki kamp gdje sam učio klince engleski, da bih uskoro završio u Vijetnamu, u koji sam ušao s 50 dolara u džepu, ali i tamo sam radio i zarađivao.

Koliko ste zemalja obišli? Koja vas je posebno oduševila, iako je vjerojatno teško izdvojiti? U kojim ste se zemljama najdulje zadržavali?

– Na ovom putovanju, koje sam nazvao "Putovanje u Međuzemlje" – a tako mi se i knjiga zove, ali o njoj nešto kasnije – prošao sam kroz 25 zemalja. Krenuo sam iz Hrvatske, iz rodnog Varaždina, i nakon četiri godine i "prestopiranih" 40 tisuća kilometara stigao na Novi Zeland. A za sam kraj puta odlučio sam prehodati cijeli Novi Zeland. Tako sam ubrzo nabavio kolica, u njih bacio sve svoje stvari i s najjužnije točke države počeo pješačiti prema sjeveru. Nakon 69 dana hodanja, te 1500 kilometra u nogama, prehodao sam svoju posljednju zemlju.

Gdje ste upoznali djevojku?

– Curu sam sreo u Indiji, u pokrajini Rajasthan, 2016. godine. Nekoliko dana putovali smo zajedno, ali kako smo tada oboje bili previše fokusirani na samostalno putovanje, ubrzo smo se razdvojili. Ona je otišla u Nepal, a ja sam nastavio lutati Indijom. Osam mjeseci kasnije sreli smo se opet, i to u Kambodži, u mjestu gdje je najveći hram na svijetu – Angkor Wat. Mjesec dana nakon Kambodže konačno sam došao u Vijetnam, gdje smo se sreli treći put. Otada smo zajedno.

Kako se ona zove? Je li i ona putnik ili radi nešto drugo? Gdje ćete živjeti?

– Zove se Lucy. Zapravo, ne zove se tako, to joj je samo ime kad se predstavlja strancima. Ne biste vjerovali, ali svi Vijetnamci imaju jedno takvo dodatno ime kojim se predstavljaju strancima. Pravo joj je ime Nguyen Thi Thu Tram. Sada možda shvaćate zašto je jednostavnije reći samo Lucy. Da, u duši je putnik isto kao i ja, što je zapravo presudna činjenica što se tiče naše budućnosti. S vremenom se planiramo preseliti u Hrvatsku, ali kako smo u duši oboje putnici, budućnost će nam vrlo vjerojatno biti fokusirana na daljnja putovanja, na putopisne projekte i ostale stvari što se tiče samog putovanja.

image
Privatni Album

Putopisna knjiga

Otkad ste u Vijetnamu? Jeste li tu zbog ljubavi ili pandemije, ili biste ionako ostali?

– U Vijetnamu sam od studenoga prošle godine. Došao sam ovdje da dovršim svoju putopisnu knjigu, ali kako je zavladala pandemija, tako se i moj boravak produžio.

Kad se otvore granice, dolazite li doma?

– Da, čim se otvore granice, tj. čim u pogon krenu međunarodni letovi, odmah sjedam u avion i pičim prema Hrvatskoj. Zapravo, ne bih se toliko žurio doma, ali uskoro mi izlazi moja prva putopisna knjiga – velim prva zato što ću napisati trilogiju – koju najesen namjeravam promovirati diljem Hrvatske i okolnim zemljama Balkana. Samo da napomenem, ovih dana pokrenuo sam kampanju u vezi s izdavanjem knjige, i ako ste je voljni podržati, kliknite na link https://igg.me/at/putovanje-u-medjuzemlje. Kupnjom moje knjige podržat ćete kampanju. Da pojednostavnim – novac koji ću prikupiti za vrijeme trajanja kampanje iskoristit ću za obradu i printanje svoje prve knjige. Znači, vi kupite knjigu unaprijed, i početkom jeseni stiže vam na kućnu adresu. Kliknite na link i sve će vam biti jasnije. Hvala vam.

Pišete li zbog novca ili iz potrebe da s drugima podijelite dojmove?

– Pišem zato što volim pisati. Nema boljeg osjećaja nego kada ste u mogućnosti običnim riječima prenijeti čitatelju svoje osjećaje i emocije. Tek kad se čitatelj poistovjeti s vašim riječima, mislima, emocijama i osjećajima, tek tada smatram da je misija što se tiče pisanja ispunjena, odnosno pisanje je uspješno. A novac? Ako nešto radite sa srcem i strašću, novac dolazi kao popratna pojava.

Jeste li na putovanju nailazili na nevolje i probleme? Ispričajte nam neke od njih, i neku anegdotu.

– Nisam nailazio na nevolje, nekako su me zaobilazile. Naravno, bilo je tu par nesporazuma, ali ponajviše ili zbog jezične barijere ili zbog kulture koja nas je činila različitima. Ja smatram, odnosno uvjeren sam, da smo svemu što nam se u životu dogodi, bilo to pozitivno ili negativno, pravi uzrok zapravo mi. Svojim ponašanjem, stavom i razmišljanjem sami prizivamo situacije koje nam se cijelo vrijeme neprekidno događaju. Recimo, da sam na autostop krenuo s nekom dozom straha, bojao se da će mi se nešto loše dogoditi, to bi se vrlo vjerojatno s vremenom i dogodilo. Zašto? Zato što mislima i emocijama sami privlačimo sve što nam se u životu dogodi. Ako smo fokusirani samo na loše stvari, takve nam se stvari polako i događaju. I obratno. A što se tiče anegdota? Joj, previše mi se toga izdogađalo. Uostalom, ovaj je intervju prekratak da bih naveo i jednu jedinu. Vjerujte mi, budete li kada putovali par godina u komadu, vidjet ćete da je na jedno takvo pitanje vrlo teško odgovoriti.

Šest različitih slova 'a'

Jeste li naučili vijetnamski?

– Govorim samo hrvatski i engleski. Prije dvije godine počeo sam učiti i španjolski, ali kako sam bio u punom mahu putovanja, ubrzo sam prestao. Ali znam da ću se jednog dana vratiti na učenje španjolskog, koristan je ako se ide u Južnu Ameriku. Vijetnamski bih volio naučiti, ali to je jedan od najzahtjevnijih i najtežih jezika na svijetu. Samo ću vam reći da im jezik ima šest intonacija, dok ih običan kineski ima samo četiri. Što to znači? To znači da, recimo, slovo A možete reći na šest različitih načina. I sada samo zamislite koliko je težak. Ali, naravno, nije ga nemoguće naučiti. Jednog dana možda ću ga i govoriti.

image
Privatni Album

Jesu li ljudi gostoljubivi? Znaju li za Hrvatsku?

– Nakon što sam se odmaknuo od Balkana, gostoljubivost ljudi porasla je za tisuću posto. Naravno, govorim to iz svojeg iskustva. Na vrhu piramide po gostoljubivosti nalaze se narodi Bliskog istoka, pogotovo Perzijanci (Iranci). Muslimanska je to zemlja i kultura im je usko vezana uz gostoprimstvo prema strancima. Azijci su isto vrlo ljubazni (osim Indijaca), dok su mi Vijetnamci nekako najviše prirasli srcu. Jednostavno obožavam te ljude.

Hoćete li svojoj zaručnici prirediti put po Lijepoj našoj?

– U Hrvatskoj smo bili prošlog ljeta, zajedno. Nakon što smo tri tjedna proveli s mojom obitelji, krenuli smo na jednomjesečno putovanje hrvatskom obalom, i to u električnom Smartu. Bio je to nezaboravno i vrlo neobično, ali vrlo izazovno putovanje. Izazovno zato što smo svakih 100 do 130 kilometara morali puniti bateriju na autu. Ne biste vjerovali, ali do prošle godine nikada nisam bio južnije od Splita. Na kraju smo došli do Dubrovnika te smo se kroz BiH vratili u rodni Varaždin.

Pratite li vijesti u domovini? Jeste li glasali na posljednjim izborima?

– Ne pratim baš previše vijesti što se tiče Hrvatske, ali uz današnji internet vrlo ih je teško izbjeći, tako da sam više-manje upoznat s trenutnom situacijom u državi. Nisam glasao na posljednjim izborima jer sam bio ovdje, u Vijetnamu, a kako Hrvatska i Vijetnam nemaju nikakav međusobni sporazum, glasanje iz Vijetnama je nemoguće.

Izdvojeno

04. kolovoz 2020 19:13