Zaneseno je večeras u suton promatrao more na Rivi u Veloj Luci osluškujući šum valova dok su iz obližnje kultne Cesarice do njega dopirali zvuci Oliverovih bezvremenskih hitova. Kao da postoji neka tajna, neraskidiva veza, između tog samozatajnog dečka u invalidskim kolicima s pogledom usmjerenim na plavetnilo Jadrana i našeg neprežaljenog Olivera. I ima!
Uvjerili smo se u to i sami kad smo čuli životnu priču 19-godišnjeg Andreja iz Siska. S majkom Majom svake godine na tri tjedna dolazi u velolučki Kalos, specijaliziranu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju.
Za ta tri morska tjedna Andrej živi tijekom cijele godine, pogotovo jer se baš ‘potrefe’ kad je manifestacija "Trag u beskraju", a srce mu je odmah na mjestu čim s trajekta zakorači na korčulansko tlo. Kako i ne bi kad je tu rođen čovjek uz čije je pjesme prvi put s pet godina progovorio.
Njegov glazbeni idol zbog kojeg mu osmijeh ne silazi s lica slušajući mu pjesme, a sluša ih svakog dana. Bilo da su tužne ili vesele, Oliverov glas u Andreju budi nadu u bolje sutra i zahvaljujući njemu lakše putuje kroz život boreći se protiv raznih nedaća i surove birokracije. Ali nećemo sada o tim manje lijepim stvarima. Ostavit ćemo ih za neki drugi put.
Ovo neka bude jedna priča koja će u svima nama probuditi emocije i pokazati da je još uvijek prije svega najvažnije biti čovjek, nemojte se sramiti ni ako pustite suzu… I to je za ljude…
- Ja vam obožavam svog Olivera! - prvo je što nam je rekao Andrej kad smo mu prišli.
I dalje je gledao u more… Kao da je tražio neki trag u beskraju kojim bi bio bliže Oliveru.
"Tko sam ja da ti sudim" bila je pjesma uz koju je Andrej prvi put progovorio. Bilo mu je pet godina. Svojoj obitelji u tim je trenucima priuštio neopisivu bujicu sreće, jer su mislili da se to možda nikad neće dogoditi.
- Moj sin se dosta ranije rodio. Prilikom poroda dogodila se jedna trauma, liječnici su mu u startu dijagnosticirali cerebralnu paralizu i nažalost još neka oštećenja - priča nam mama Maja Pavleković.
U Kalos su počeli dolaziti prije 15 godina. Nikad neće zaboraviti trenutak kad je Andrej imao prilike upoznati čovjeka koji je njemu i njegovoj obitelji priuštio toliko životne sreće i radosti. Bilo je to prije desetak godina.
- Meni je bilo strašno neugodno. Dogodilo se to sasvim slučajno. Oliver i sin su upravo stigli s brodom. Čekali smo da izađe i onda sam zamolila za fotografiju s Andrejom. Bila je s nama tada i moja starija kći. Nećete vjerovati što se dogodilo u tom trenutku. Zablokirao mi je mobitel, ruke su mi se tresle… Oliver mi je na to smireno rekao: Samo polako, mamice! I uspjeli smo na kraju! Andrej mu je rekao da mu je najdraža pjesma "Moj lipi anđele", na što je Oliver kazao kako je upravo ta pjesma i njemu najmilija. I to zato jer poznajem anđele poput tebe, rekao mu je Oliver - prisjetila se Andrejeva mama, koja je sina vodila gotovo na sve pjevačeve koncerte, od onih u mnogim Arenama diljem Hrvatske do zagrebačkog Lisinskog.
- Zaista sam mislila da Andrej nikad neće progovoriti. Dok je bio dijete stalno sam mu puštala Oliverove pjesme i onda se naprosto dogodilo da je u jednom trenutku s pet godina iz njega izašao glas dok je svirala "Tko sam ja da ti sudim". Andrej se mučio izgovarajući stihove, ali govorio je. Prvi sam put čula sinov glas zahvaljujući Oliveru. Suze su mi potekle same od sebe - prisjetila se ponosna mama Maja.
Kad je pjevač preminuo osjećali su se kao da im je umro član vlastite obitelji.
- Pokušali smo Andreju objasniti kako Olivera više nema, ali njegove pjesme ostat će zauvijek! - kazala nam je Maja, koja je sina jednom prilikom odvela da vidi Oliverovo posljednje počivalište u Veloj Luci.
- Oliver mi je sve u životu! - ubacuje se Andrej dok i dalje gleda prema morskoj pučini sunce kako lagano zalazi.
Sigurni smo da je pronašao toliko željeni mir za kojim mnogi od nas žude. Jer uz Olivera i njegove pjesme sve je puno lakše!