Taman se 1962. spremala postati 1963., splitska se mladost okupila na dočeku Nove godine negdje na Sućidru, očekujući kako će im novih 365 dana donijeti puno lijepoga. Petru Vladoviću svakako je.
On se odazvao pozivu prijatelja Joze Pisca i pridružio se ekipi te ugledao Jozinu sestru Maru. Kako ju je ugledao tada, nije je prestao gledati ni danas. I nisu se, eto, ni navikli pisati trojku na kraju godine, a već su svoju ljubav pred Bogom i zakonom učinili legalnom.
Sve nakon toga bila je pjesma, dva sina, pa život u Švedskoj, taman toliko da privrijede dovoljno da mogu sagraditi krov nad glavom, povratak u rodni grad, pa su onda došle i nevjeste, nakon toga i dva unuka, didovi sokolovi, pa i dvije unuke, bakine princeze.
Čudo kako život cijeli stane u jednu jedinu rečenicu.
Šest desetljeća od prve iskre svjedočimo kako ljubav gori kao prvoga dana. Možda i žešće, tako će teta Mare.
- Malo mi je jedan život s tobom, tako napiši, to mi je moto. Ta nam je pisma i svirala kad smo ovo lito obnavljali zavjete, bio nam je to “prvi” ples - kaže nam, pokazujući fotografije.
Ljubljena žena nema godine, samo bore smijalice, to je činjenica.
’Evo je, dida!’
I u moru svih tih fotografiranih, nasmijanih lica ugledamo vozilo, potpuno drugačije od drugih.
Sjajno.
Modro.
Staro?
- E, to ti je Fiat 128, 1974. godište, sport coupe, 1300 kubika - nabraja nam Petar, a mi sve kimamo glavom, kao da nam je jasno što čujemo. A nije.
Tražimo priču iza svega i dobijamo je, serviranu i - servisiranu. Onako, muški. Kratko i jasno.
U mladosti je Petar sudjelovao aktivno na reli utrkama, upravo je s Fiatom 128 (doduše tada sjajno zelenim, op.a.) osvajao trofeje, vozio svoju ljubljenu na utrke u okolici grada. Vozio i oko Knina i oko Sinja i u Vrgorcu...
Zbog obitelji se odrekao toga gušta i te strasti, premda je zahvaljujući svojem zanatu autolimara i dalje radio ono što je volio.
- S unukom se šetam prije jedno četiri godine autosajmom, a kako on zna sve moje priče o utrkama, dovuče me do jedne olupine i kaže: “Evo, dida, ‘stodvajstosma’, ista ka tvoja nekad!” - veli nam Petar, koji je upravo tada kupio tu karampanu.
I dovukao je u garažu.
I iduće tri godine radio vrijedno na njoj.
Sam. I unuk je dao ruke, naravno.
’Svi su nam trubili’
- Neke dijelove ne možeš nigdi kupit, pa smo ih izradili sami. Varili, spajali, kovali. Ostale sam nabavljao svugdje. Došlo je dosta toga iz Engleske, iz Grčke, iz Italije, blaženi internet - tako će barba Pero.
Danas njegov Fiat radi ko satić. Uglancan i lijep.
Obnovio ga je kako bi svoju Maru odvezao na obnovu zavjeta u crkvu Gospe od Pojišana. Da se doveze kao kraljica koja jest, kraljica njegova srca.
- Dok smo se vozili, svi su nam trubili - smije se teta Mare.
’Poludili smo odavno’
- Mahali nam policajci, mahala nam dica na ulici, mahali prolaznici, još vide da nosin buket, pa se misle, ova stara je poludila pa se udaje, ne znaju oni da smo mi poludili odavno - Vladovića se kuća ori od smijeha. Kako je, uostalom, i red.
Okupilo se na fešti sedamdesetak ljudi, feštalo se do jutra.
- Morali bi rezervirat i za 70 godina - piše mentalnu napomenu Mare.
Čime će je njezin Petar tada iznenaditi - ne znamo, ali znamo kako su ih djeca iznenadila “bračnim putovanjem”. Na svojevrsni medeni mjesec poslali ih put Dubrovnika.
- Bilo nam je prvoklasno - veli nam Mare.
I opet gledamo fotografije.
One, kažu, govore tisuću riječi, pa se, eto, uvjerite i sami...