StoryEditor
Životsamo stan

Ljudi u koroni izgledaju kao likovi iz niskobudžetnog horora, pridavljeni improviziranim maskama koje su im žene sašile od starih jastučnica

Piše Ivica Ivanišević
4. travnja 2020. - 21:07
Što će mi druženje i blizina drugih ljudi kad oni više nisu kadri misliti ni o čemu drugome nego o virusu?  Nikola Vilić/hanza media

Na dugačkome popisu književnih luzera istaknuto mjesto ima opat Faria iz Dumasova romana “Grof Monte Cristo”. Taj zasužnjeni redovnik godinama je strpljivo kućarinom kopao tunel, sanjajući dan kad će se probiti s druge strane zidina tamnice. Lijepo mu je išlo, ali nažalost u krivome smjeru, jer na kraju tunela nije ga dočekala toliko žuđena sloboda, nego druga ćelija, ona u kojoj se kiselio Edmond Dantès, budući grof Monte Cristo.

Svatko od nas ovih dana pomalo sliči opatu Fariji. Mi, doduše, ne raskopavamo zemlju čajnim priborom, ali samo zato što vrlo dobro znamo da se s onu stranu naše ćelije - koju službeno još uvijek zovemo stanom – ne nalazi sloboda, nego samo druga ćelija. Cijeli svijet danas nije ništa drugo negoli golema kaznionica, metastazirana Lepoglava.

Moj društveni život nije čak ni na respiratoru, neopozivo je mrtav, upravo ga prevoze u krematorij. A i ono malo ljudi što ih sretnem na putu do dućana, ne ispunjavaju me veseljem. Za početak, izgledaju grozno, kao likovi iz niskobudžetnog horora, pridavljeni improviziranim maskama koje su im žene sašile od starih jastučnica. Nekidan se jedan znanac naljutio jer ga nisam prepoznao iza krpe s naslikanim tulipanima. “Fta je, Ifanifevifu, fife fe ne fnaf ni jafit”, s prezirom je procijedio, pa uvrijeđen zbrisao, ostavljajući me da mozgam tko je, pobogu, to bio. Još uvijek ne znam.

S onima koje, pak, uspijem prepoznati, razmijenim nekoliko riječi koje me u pravilu ispune dodatnom tjeskobom, jer više nitko nije kadar pričati ni o čemu drugom osim o zarazi. Kako vrijeme odmiče, sve sam uvjereniji da korona prvo napada naše mozgove, isušuje ih od svih sadržaja koji imaju veze sa zdravljem, ostavljajući nas da se bavimo isključivo bolešću.

Shvatili ste, mene nije potrebno nagovarati da održavam socijalnu distancu. I da ministar policije naredi kako se, dok traje pandemija, moramo grliti i ljubiti sa znanima i neznanima, ostao bih zaključan doma. Što će mi druženje i blizina drugih ljudi kad oni više nisu kadri misliti ni o čemu drugome nego o virusu? Pardon, možda sam snob, zapravo sigurno jesam, ali ne želim se miješati s ljudima koji svakoga dana pobožno slušaju što im ima reći ćato iz vojnog odsjeka i onda poslije prenose ukućanima njegove riječi kao evanđelisti Kristov nauk.

Posebno me nerviraju oni dragi sugrađani koji su aktivni na društvenim mrežama, ali unatoč tome kukaju kako im je život u izolaciji neizdrživ. U čemu je problem? Svakoga dana od jutra do povečerja okruženi ste frendovima koji vas lajkaju, s kojima šerate intimnosti (jer je to lakše nego šerati kvasac), stojite u mjestu, a opet imate folovere, desetke njih, stotine, neki i tisuće, prsti vam trnu od silna tipkanja, društvenost vam je donijela konjuktivitis, jer su vam se oči upalile od tolika buljenja u ekran, društveni život vam cvate kako nikada prije nije cvao, a vi ste opet frustrirani. U čemu je problem, u vama ili u Marku Zuckerbergu?

Zahvaljujem bogu – to se samo tako kaže, zapravo zahvaljujem samome sebi – što nikada nisam podlegao iskušenju da otvorim Facebook profil. Danas bih morao svakoga dana čitati vrag zna koliko postova u kojima moji znanci potanko elaboriraju činjenicu da im je grozno. Koga briga? Trpite dostojanstveno! Od njih su gori samo oni penso positivo napuhanci kojima je super, famozno, nikad bolje... Znate taj soj ljudi: poslije potresa otresu šutu s revera i uz razdragani osmijeh kažu kako je život lijep. Bio je noć prije, možda će biti i malo kasnije, ali u tome trenutku nije, majmune!

Eto, sad mi je lakše. Ništa ne ublažava muku kao mogućnost da je na nekoga istreseš. Nemojte što zamjeriti. •

#KORONAVIRUS#SAMO STAN

Izdvojeno

29. svibanj 2020 13:18