Lepa je bila izuzetna pojava koja je uvijek veličala ljubav, bratstvo i bila solidarna sa svima. Na nikoga nije gledala krivo, već je sebe uvijek davala nesebično, bez robovanja formama, što se najbolje očitavalo u njezinu volonterskom djelovanju u Mozaika i svega oko njega, od glazbenih do kulturnih događanja. Bila je primjer kako treba davati gradu i životu.
Kada je Smoje u pitanju, ona je bila taj spiritus movens koji ga je i držao u radnoj "fibri"'. Bila mu je prvi cenzor, prvi korektor, nadahnjivala ga je i kuražila jer je on bio malo fjakast. Život je nije mazio nimalo, izgubila je mladu kćer, kasnije muža, drage ljude svoje obitelji, a opet je uspjela ostati uspravna, postojana, s nesebičnom ljubavi prema svima, dici naročito i plesu. Za mene je bila lipa, vesela...