Ergo, Bože V. Žigo…
Novinar. Urednik. Reporter…
Reporter… S velikim R. I, ne samo iz stilskih razloga.
Bože V. Žigo, da, bio je istinska ikona Slobodne Dalmacije, ali i Dalmacije u cjelini; da, baš poput Miljenka Smoje. Grizli su istu štrucu kruha. Mijesili su je i pekli, istu štrucu kruha, Bože i Miljenko: božanski Miljenko i omiljeni Bože…
Kao novinski rabotnik Bože V. Žigo regrutiran je u ono vrijeme kad novinske stranice nisu bile papirnate piste za starlete i tartan-staze od karte za sportske, hm, zvijezde što u životu nisu pročitali ama ni jednu i pol knjigu. Ne, ne… Žigo V. Bože stabljiku svoje intelektualne ličnosti izvio je u doba kad su novinske stranice jedva dolazile do kioskâ, usput se ne zapalivši i ne izgorjevši od pameti i erudicije kojima su obilovali tekstovi na njima otisnuti.
Bilo je to vrijeme kad su u Slobodnoj Dalmaciji skrupulozne i učene tekstove pisali sveučilišni profesori i akademici, kustosi muzeja i arheolozi, književni povjesničari i muzikolozi, ovi i oni, svi odreda okićeni zasluženom aureolom apodiktičkog autoriteta i neupitnog poštovanja. Prave novine, kakva je Novina vazda bila, uvijek su angažirale najpozvanije znalce među svoje honorarce, gradeći time i svoju slavu, ali i dajući priliku zasjenjenim stručnjacima da i šira javnost uoči kakvi sve genijalci tiho ili neprimjetno žive među nama.
U konstelaciji te vrste što je gravitirala rotaciji ‘Slobodne‘, Bože V. Žigo svakodnevnim je udarničkim žurnalističkim radom trudbenički prebacivao normu: s jedne strane po količini iz vlastite meštrije napisanoga ili iz tuđe pisaće mašine naručenoga teksta, a s druge po estetskom dosegu i važnosti za zavičaj ili ovdašnju kulturu. Sad je već jasno kako ga se ovim riječima hoće počastiti i kao autora i kao urednika.
Da, Žigo je bio autentični pisac čija je kakvoća napisanoga prelazila i preskakala letvicu percepcije što ju je očekivala čitalačka publika. Njemu nije bio zanimljiv kamiličasto-limunadski novinski diskurs, nego je radije htio uteći se poda njedra serioznije književne forme. Iz njegova modusa spisateljskog rada izranja i zrcali se zavidna načitanost i upućenost podjednako baždarena djelima kanonske strane literature, kao i više no lektirske one domaće. Pod ovim "domaće" podrazumijeva se, dakako, uvid u temeljito poznavanje regionalnih klasika i onih autora čija su djela prevažna za higijenu kulture u okružju, gdje nastaje književnost kojoj uopće nije potreban prevoditelj na relaciji: tekst – čitatelj.
Primat autora
Kao novinski djelatnik, pak, Bože V. Žigo beziznimno se svrstavao u drugi red po važnosti. U drugi red po važnosti naprama čitatelju. I suradniku. Jerbo, kad je bio urednik, vazda je davao primat autorima, svjestan nepobitne činjenice kako urednik ne postoji bez teksta koji tek naknadno treba – urediti. Neki mnogo manje svjesni i puno oholiji kolege vlastitom nesmotrenošću preletjeli su preko te spoznaje, uvijek iznova kiteći se tuđim perjem, i, istodobno prosipajući po sebi pozlatu važnosti i utjecaja. Takvi su ispali i mnogo manje važni i puno, dakako, oholiji…
Biti drugi često je časnije negoli biti prvi: i ne samo u kršćanstvu ili inim religijama što nerijetko falšo trguju lažnom skromnošću. Žigo je žilavo živio ono i žonglirao onim čime se duhovnici hvastaju, davao je priliku onima što se tek dokazati imaju, podjednako kao što je, na korist sviju, baratao s povjerenjem vrhunskih znalaca koji su mu rado isporučivali tekstove i bivali kuntentnima da će ih baš on opremiti.
Također, kao Reporter – ponavljam, s velikim R, kako je i red – opet je htio biti drugi. Prvi mu je bio njegov – sugovornik. Učen ili neuk, svejedno; školovan ili primitivan, nema veze… Onaj, ili ona, s druge strane mikrofona ili diktafona, za Žigu je bio/bila – svetinja. Svetost zanata, reklo bi se. I, tom je novin(ar)skom aksiomu i intimnom načelu ostao vjeran do kraja. Ali, ono baš.
Iz osobne mu perspektive gledajući, drugost i jest bila injektirana u svako njegovo profesionalno nastojanje, što je najzad bilo ukotvljeno i u ime rubrike, "Drugo čitanje", zapravo privremene kolumne koju je nekoliko godina bio ispisivao na stranicama kulturnog priloga "Forum" Slobodne Dalmacije; priloga što ga je sâm bio potaknuo i pokrenuo, osmislio i uređivao još onamo od listopada 1988. godine pa do umirovljenja. (Uzgred rečeno, "Forum" je 2002. godine ovjenčan i nagradom HND-a, kao najbolji novinski prilog u Hrvatskoj.)
Kruna ugleda
Pokrenuvši "Forum", Bože V. Žigo doista je bio zadao kurs kulturnom stratumu Slobodne Dalmacije, koji je bio primijećen, hm, "od Vardara pa do Triglava". Kriterij za sudjelovanje u stvaranju nije bio nikakav interesni kružok ili koristoljubni lobi, već je identifikacijska karta za pristup stupcima i stranicama bila isključivo kvaliteta napisanoga teksta i kompetencija u nj ugrađena. A raster temâ i mreža autorâ bili su odista impozantni: pokriven je raspon svih umjetničkih žanrova, kao i ostvarena raspoloživost svih najvećih pisaca što su pokrivali svoje područje.
Što je god u svijetu kulture bilo ovjenčano krunom ugleda i autoriteta, Žigo je okupio uza se, počevši stvarati novinski prilog što će moći postati mustrom i za ine slične specijalističke podliske u domaćem nam žurnalizmu. Angažirao je Ivana J. Boškovića, koji će do kraja izlaženja priloga ispisivati kritičku kroniku novoobjavljenih proznih knjiga, dok će Tonko Maroević, u nekoj vrsti ogledala, paralelno pratiti kurentnu pjesničku aktivnost tiskanu ne samo na štokavštini, već i na vrlo disperziranim dijalektima čakavskog jezika. Kao kunsthistoričar, Maroević će u ova nepuna dva desetljeća, pored nekoliko stotina književnih kritika, objaviti i nemali broj zapisa s polja likovne umjetnosti, nerijetko i polemičkih… Kao refleks ovih napisa u "Forumu" kasnije su objavljivane i knjige, od kojih su neke još jučer postale nezaobilazna štiva u svakom poimanju i proučavanju suvremene hrvatske književnosti, ili su čak dospjele do na popis literature stručnih kolegija na fakultetima.
Bože V. Žigo na stranicama "Foruma", rekoh, okupio je svu spisateljsku intelektualnu kremu ondašnjeg vremena. Igor Mandić i Joško Belamarić, Duško Kečkemet i Ivo Babić, Joško Božanić i Jakša Fiamengo, Jurica Pavičić i Jasen Boko, Tamara Visković i Nenad Rizvanović, Andrea Radak i Gordana Benić… Čast mi je da sam i sâm imao povlasticu na stranicama "Foruma" objaviti desetke književnih i glazbenih kritika, kao i niz inih kulturoloških članaka motiviranih nekom obljetnicom ili kulturnim događajem.
Životno je djelo Bože V. Žige neprežaljeni "Forum", jerbo su na tisućama tih pagina zanavijek ostali registrirani ne samo ljetopisni sljedovi kritički ocijenjenih knjigâ sviju vrsta, ne samo usko književnih, već i onih publicističkih, memoarskih, monografskih… Malo je koji istaknuti značajev u ma kojem obliku umjetničkog izražavanja ili stvaranja živio s nama, a da nije dao intervju za ovaj prilog: od dirigenata i skladatelja, pisaca i pjesnika, preko kritičara i teoretičara, arhitekata i urbanista, do povjesničara i kulturologa opće prakse.
Spomenuta je bila maločas i Žigina privremena rubrika/kolumna "Drugo čitanje"… Da, ne smijemo je preskočiti. Ergo – ne zaboravimo: "ergo" je bio čest latinizam što ga je Žigo rabio uzduž i poprijeko svojih tekstova – on je u njoj nanovo prečitavao i prežvakavao otprije već poznate književne naslove, kao i one neke bliže svojem vremenu. Naknadnom pameću, ili znanjem i iskustvom usvojenim usput, Žigo je iznovice pristupao već otprije poznatom tekstu, duhovito se osvrćući na nj, ter ga garnirajući u interregnumu stečenim usporedbama ili asocijacijama.
Njegova kćerka, Lada Žigo Španić, kolacionirala je te tekstove, sabravši ih u knjigu "Mali princ u Iraku" (2013.), poredavši ih u nekoliko ciklusa i odijelivši ih tematski. Ova knjiga predstavlja Božu V. Žigu kao neporecivog erudita i dobrano načitanog demijurga staroga kova, koji zna razlučiti što je važno i bitno od onoga što je pomodarsko i popularno. Njemu pažnju nije privlačilo ono što je tržišno vibrantno i što predstavlja ugodu znatiželji, nego se povodio kriterijima koji pružaju otpor i iza sebe ostavljaju vidljivi trag friža umjetničkog nadahnuća.
Sjajni neologizmi
U toj su knjizi svoja mjesta našli i W. Shakespeare i A. Camus, i F. M. Dostojevski i V. Hugo, i U. Eco i M. Kundera, da spomenem samo neka imena, najznačajnija; ali, na skali prikazanih genijâ ima i obilje domaćih stvaralaca: od M. Marulića i M. Držića do D. Šimunovića i R. Marinkovića, od Tome Arhiđakona i M. Begovića do P. Matvejevića i M. Krleže. Posebnu pomnju Bože V. Žigo podao je zavičajno bliskim prijateljima i suradnicima, poniklima zajedno s njim u istom kampanilističkom indigenatu: Igor Mandić i Anatolij Kudrjavcev, Jakša Fiamengo i Momčilo Popadić, Veljko Barbieri i Miljenko Smoje…
Posebno je važno što je Žigo istaknuo u prvi plan i Zvonimira Buljevića, samozatajnog književnika i fotografa, davnog urednika i nenametljivog marljivog intelektualca. Također i kipara Stipu Sikiricu, s kojim je i prijateljevao po pripadnosti zajedničkom ishodištu u Cetinskoj krajini. Baš u tekstu o njemu Žigo kuje riječ "ozavičajiti", što je samo jedan od sjajnih neologizama kojima obiluje njegov izričaj, poput riječi "karnevalija", kojom hoće ukazati na što karnevaleskno ili apsurdno, očajno do nevjerice, odnosno glagol "oljuđivati", u značenju činiti što ili koga ljudskim, davati čemu ili kome antropomorfna obilježja…
U svakom se Žiginom tekstu zrcali i njegova široka klasična naobrazba, kao i nenametljiva erudicija što se koncentriranom čitatelju pred očima, poput ejdetskih slikâ, ekranizira posredstvom žive metaforike i filozofske potke. Zafrkantski diskurs i rafinirani humor ugrađeni su u svaku njegovu rečenicu – on štrcne iz trenutne asocijacije poput bljeska – i baš s tim književnim sredstvima autor postiže stvaranje visokog stupnja sofisticiranosti vlastitog artističkog izrijeka. O kojem god autoru da je Žigo pisao, već u svakom se pasusu vidi da je on još u startu bio dekodirao onaj supstancijalni nerv dotičnika, kojim se ovaj svojim djelovanjem bio legitimirao u društvo, odnosno u pobratimski krug kreativnih kolegâ i suputnikâ.
U najkraćem, Bože V. Žigo svrstavao se uvijek na stranu drugoga: govoreći tobože sam, više je puštao sugovornika da se izrazi. Ili onoga o čijem djelu piše. Lako je, ponekad, zatvoriti rupe što nastaju kad neki ljudi, otišavši zanavijek, ostave prazan prostor iza sebe; međutim, teško je nadomjestiti bužu koja se pojavi kad velike osobe više ne bude… Poput Bože, koji je bio i enfant terrible Slobodne Dalmacije i Dalmacije u cjelini, ali i njihov deus ex machina, kad je trebalo dodati zrno soli, da nam intelektualnost ne obljutavi.