Za vrijeme Rimskog carstva služio je za smještaj izgnanika, a od petog stoljeća postaje i sklonište eremita i pustinjaka, koji su živjeli uz pitoreskne crkvice. One postoje i dandanas na otoku Čiovu, koji tijekom Srednjeg vijeka uopće nije bio nastanjen.
A dok ostatak Europe cvate u renesansi, Čiovo u 15. stoljeću barem počinje oživljavati po pitanju naseljavanja. Osim pustinjaka i onih izgnanih iz zajednice (koji najčešće ne bi dugo ni poživjeli), na Čiovo se doseljavaju i sasvim obični ljudi sa obiteljima, zahvaljujući ukazu mletačke vlasti pod kojom je bio Trogir.
Za prve obitelji na otoku, Čiovo je bio spas od nadirućih Turaka i njihovih provala, pljački, ubojstava... Čiovo je značilo šansu za opstanak.
A kako je na Čiovu bilo i lijepo, ljudi su ne samo opstali...
