Psihijatar dr. Vladimir Đurić prije nekoliko godina napisao je tekst o naizgled posve usputnoj sceni koju je zatekao putujući na godišnji odmor, a koja je mnoge navela da bolje pogledaju ljude oko sebe. Doktor Đurić gledao je četiri potpuno različita para iz Srbije dok su čekali trajekt i evo što je vidio - prenosimo vam u cijelosti tekst objavljen na njegovoj Facebook stranici, piše Nova.rs.
"Vozio sam se cijelu noć... Baš mi se sviđa... Sretan i iscrpljen, ujutro stižem u luku odakle polazi trajekt za Otok o kojem sanjam zadnjih godina...
Na parkingu ispred četiri automobila iz Srbije i nekoliko s tablicama iz cijele Europe...
Srpski su redom... Jedan izgorjeli Punto... Dva stara polovna, neuništivi dizelaši... I jedan napuknuti BMW, dvosjed...
Promatram svoje zemljake...
Četveročlana obitelj u Puntu. Auto je ležao na zemlji, hrpa stvari na sjedalima, mandarine, wc papir, termosice, lonci, čarape i majice... Svi su bili iscrpljeni od kiflica s marmeladom koje su bezumno jeli ispred auta. Majka briše sinu usta krpom (onom kariranom crvenom koju svi imamo kod kuće). Još će neko vrijeme otac i kći imati brkove od šećera u prahu. Sretni... I tako normalni.
U Meganu, par, oko trideset godina. Ljubazni, dotjerani, SAT magazin na suvozačevom mjestu otvoren za putopis. Vozili smo se i stigli na vrijeme. Frappei u ruci. Bezlični... Ne znaš ni što misliti o njima. Profesionalci.
U Octaviji par intelektualaca i kći... Mršav je, obrijan, s naočalama... U košulji kakvu nosim na posao. Ona u cvjetnoj haljini, kovrčave kose i sunčanih naočala. Kćer se maže kremom za sunčanje sa zaštitnim faktorom 50. Ne jedu i ne piju ništa. Također, ne znaju srpski. Cool i pristojan…
Zadnji par, tablice s četiri znamenke - simetrične... Ima oko 50 godina, sijed, visok, s onim "ja to mogu" stavom, torbicom pod rukom (u kojoj nikad nije bilo manje od 3000 maraka od 1992., sada euri), djeluje kao lokalni kupac ili vlasnik hladnjače ili mali privatnik iz manjeg grada... Bogat i uspješan. Uspješan po svim današnjim standardima. Ona je mlađa, recimo, deset godina, premršava, našminkana, sa zlatom oko vrata i na ruci... Nekad zgodna, udana na brzinu, slučajno zatrudnjela... Možda se varam, ali nekako bi mogao definirati Antipatiju prema njima...
S obzirom da sam stigao dosta rano, trajekt je vezan uz pristanište, ali je blagajna još zatvorena. Kako automobili pristižu, polako postaje jasno da će biti velika gužva i da će možda netko morati ostati i čekati sljedeći (koji kreće tek poslijepodne).
Napetost polako raste.
Dok jedem svoju pitu od višanja, razmišljam o onome što je Andrić govorio, kako najbolje možeš procijeniti čovjeka ako promatraš kako se ponaša kada se nešto daje besplatno...
Karte svakako nisu besplatne, ali 15 minuta prije polaska počinje se stvarati red ispred kuće i tek onda polako dolazi ležerni Grk s onim otočkim šarmom "sad ćemo sve i lako ćemo, zašto žuriti kad si već u raju, opušteno...
Primjećujem jednu fascinantnu činjenicu: prva četiri mjesta u redu zauzeli su Srbi. I to upravo prema opadanju vrijednosti njihovih automobila – od najskupljih do najjeftinijih.
S laktovima na pultu, ponosni privatnik zbija šale na račun svog nepoznavanja engleskog, poput "koga briga... sad ću ja s njim za popust"... Inženjer iz Octavije napola užasnut pomaže mu da se dogovori s radnikom i da mu da potrebne podatke, da ne napiše broj tablice na maramicu...
Tek tada polako na red dolaze ljudi iz drugih zemalja, nenaviknuti na pljačku...
Ja razmišljam…
Kako je tužno što smo svi navikli saginjati se, stajati u redovima i moliti za svakakve normalne stvari...
Kako je lako biti dostojanstven u poštenim uvjetima, uz pravdu i sustav, a koliki je to izazov ovdje... I koliko se divim ljudima koji su sačuvali svoju uljuđenost, manire i dostojanstvo... Poštenje i obraz, usprkos svemu... A pogotovo usprkos njihovoj nestrpljivosti... Pa makar i kratkotrajnoj, uskoj i bliskoj.
I ja mislim...
Što je danas potrebno za uspjeh u našoj zemlji?
Talent...Posao...Obrazovanje...Karakter...Jezici...Uljudnost... Ili je dovoljno samo PRVI staviti laktove na pult, biti lukav i proračunat, seljački inteligentan, pitati, da se ne sramimo boriti za sebe, da nas drugi ne zanimaju, a kako će tek... Nemojmo razmišljati o tome, već smo završili.
I mislim da je privatnik možda prvi stao u red kad je bilo krađa, pronevjera, mita, dezerterstva i članstva. Lukavi i lukavi, neopterećeni čašću, principima, obrazovanjem i moralom, ali samo brutalno motivirani kompleksima, pohlepom i zavišću...
A i tada se uspio ukrcati na Trajekt bogatstva, koji danas tako lako plovi i vozi gdje god On hoće, a svaka ga luka raduje i prihvaća raširenih ruku...
Tko je ovdje u pravu, pitam se?
Je li u sustavu izvrnutom naglavačke inteligentno biti normalan, neokrenut, ako se složimo da je inteligencija sposobnost prilagodbe.
Ili je potrebno odustati od onoga "kako smo mislili da treba biti" i kako smo odgajani kako bismo podigli vrijednost svojih automobila...
Ne znam…
Volim svoj auto. Nikad me nije izdao. Poznajem ga u dušu... Poznaje i on mene. Znam da on nije proklet i da ako ponekad pogriješim, razmislim i pobjegnem, on će me sam vratiti na cestu, povući s litice, izbjeći nasip, da ću imati sreće, da vjerojatnost da mi baš u tom trenutku netko ne naiđe iz suprotnog smjera bit će na mojoj strani... I da ću se brzo vratiti na pravi put.
Zureći, stojim uz Musavog.
Vraća me u stvarnost nudeći mi kiflice. Čavrljamo i uspoređujemo kulinarske vještine naših majki…
Naravno, svi ulazimo u trajekt... Grci su nas sve ležerno spakirali i razilazimo se kad izađemo...
Nažalost, ne vraćamo iste...
Ali već vidim…
Bijeli, jednako nesimpatični i nervozni privatnik na telefonu, kako se već 6. dan mora vratiti u dućan jer se promijenio porezni inspektor, a ovaj novi "ne razumije" njegov način vođenja knjiga.. Morat će to "osobno" riješiti.
Kako se intelektualci nasmijani, susretljivi i opušteni igraju s kćeri, rasterećeni za godinu nagomilanih frustracija, poniženja, besmisla, izazova i uzaludnosti... Podsjećaju na bit i prave vrijednosti, Njih troje... I ono zajedničko skakanje po valovima u plićaku...
Profesionalci su i dalje isti... S opranim autom, ni presretni, ni previše tužni, bili su fini, uravnoteženi, baš onakvi kakvi su došli...
I obitelj sa spakovanim girosom, grčkim salatama, kantama maslinovog ulja, halve i maslina, dva bicikla iz Jamba, testiranje nosivosti punta... Sretni... Baš kao što bi bili na Adi Ciganliji."