Miris proljeća u gradu ove godine u mislima me vodi ka vonju antiseptika koji nas je lani davio kako bismo preživjeli, a moj kolačić madeleine postao je svježi kvasac kojeg sam, sjećam se, u jednoj zabačenoj trgovinici pronašla na kile pa kupila pola pakiranja, zamrznula ga i tek pred Novu godinu pobacala ostatke iz frižidera.
Sjećam se onih raširenih očiju iznad maski od lancuna, straha i zebnje. Kao da je isto osjećala i moja šnaucerka, postala je nekako krotkija po kući, gledala je i slušala zajedno s nama Stožer u podne. Razumijevanje nam je tada bilo vjerojatno na istoj razini. Ona je, međutim, nastavila jesti i šetati, a drugo nismo radili ni mi. Ustvari, mi smo mogli samo jest, ne i šetat! Điravali smo jedino s njom i zbog nje. Doduše, čak i za to smo...