Ljubav je jedan od najvažnijih dijelova ljudskog života i odnosa, uzrok velike sreće, ali i problema. Događaji poput blagdana intenziviraju potrebu za ljubavlju, ali i razočaranja u slučaju neuspjeha ili prevelikih očekivanja.
Zašto je danas tako teško biti u vezi i sačuvati je? Zašto mnogi stalno i iznova jednostavno ne uspijevaju u ljubavi iako misle da se jako trude? Radeći puno na toj temi došla sam do zaključka kako se ovaj fenomen događa uglavnom zato što većina ljudi jednostavno nije spremna na kompromise. Zapravo, ne žele uložiti sve što je potrebno da bi veza uspjela. Štoviše, žele sve odmah i sada i da bude što lakše. Da se žrtvuju? Taman posla. Dovoljna je i jedna prepreka da se veza potpuno raspadne. Mislim da ljudi, uglavnom iz neznanja, jer su usvajali iste obrasce ponašanja od svojih roditelja, naravno na podsvjesnom nivou, ne dopuštaju ljubavi da raste svakog dana, nego jednostavno brzo odustaju. Nemaju strpljenja.
Po meni ljubav svakako nije ono to što tražimo u životu, jer što ljudi traže? Traže ushićenje, instant uzbuđenje nekoga s kim će se dobro provoditi i zabavljati, a ne nekoga tko će imati razumijevanja, strpljenja da sluša i uglavnom biti bezuvjetna podrška. Netko s kim ćete biti i u dobru i u zlu dijeliti životne izazove. Ljudi se zatrpavaju sasvim nebitnim stvarima u svakodnevnom životu ne ostavljajući dovoljno kvalitetnog vremena niti za sebe, a ni za partnera i djecu. Sve je drugo važnije iako im je formalno ljubav i obitelj na prvom mjestu. Tako barem kažu. Međutim, kroz razgovor i preispitivanje vrijednosti i uvjerenja, brzo se pokaže da to ipak nije tako, jer su ‘‘stvari‘‘ bitnije od vrijednosti. Traže se instant zadovoljstva u svemu što ljudi rade; u profesionalnom životu, objavom postova na mrežama, u ljudima koji im se sviđaju ili misle da su zaljubljeni, itd., piše specijalistkinja za holističko mentalno i duhovno zdravlje Mirella Rasic Paolini za Živim.hr.
Traži se sve odmah i sada i to ne samo duboka emocionalna povezanost za koju je inače potrebno jako puno vremena da se postepeno razvija, nego i stabilnost u vezi. Želi se trajan osjećaj da osoba nekome pripada iako i najčešće uopće i ne postoji razumijevanje među partnerima. Kako da poznaju jedno drugo kada ni sebe ne poznaju?! I tako se život nastavlja u svakodnevnoj utrci za nekim materijalnim snovima; da se kupi auto, stan, osigura djeci sve ono što vi niste imali i sl. i trčeći i živeći nikad užurbanijim ritmom života. Živi se život, odnosno ne živi se nego se samo egzistira jer je sve drugo važnije od života i ljubavi. Takav ritam života i mindset jednostavno ne ostavlja dovoljno ni prostora ni vremena za ljubav i za život.
Ljubav je smisao života. Ona je naša pokretačka sila koja nas pokreće da radimo, pomažemo drugima i sebi, kreiramo, učimo i rastemo. Drugim riječima, ljubav nije samo usko vezana za ljubav prema voljenoj osobi i obitelji jer je ona svuda oko nas. Ako tako percipiramo ljubav onda shvaćate zašto se kaže da je ljubav smisao života. Osobe koje se pune ljubavi, ne samo da su puno zdravije, brže se oporavljaju kada se razbole, nego donose dobro i sebi i svojem okružju. S druge strane ljudi koji pate od iluzije ljubavi češće pobolijevaju, imaju problema i sa sobom i s drugima i u principu su nesretni.
‘Vrijedim onoliko koliko me drugi vole‘
U nastavku teksta doznajte zašto i u kojem kontekstu koristim riječ ‘‘iluzija‘‘, odnosno da mnogo ljudi živi u iluziji ljubavi koja im donosi patnju, bol i sprječava da budu zdravi, sretni i da svakodnevno rastu i razvijaju se.
Po meni je zasigurno jedna od najvećih iluzija koje nažalost njeguju mnogi ta da vrijede onoliko koliko ih drugi vole. Ako sebe vrednujete i uspoređujete s drugima, onda živite u uvjerenju da niste dovoljno voljeni. Ako već niste dobili dovoljno ljubavi od vaših roditelja, to ne znači da ne možete biti voljeni od nekih drugih osoba. Ipak, podsvjesno živeći u vjerovanju da ne zaslužujete ljubav, vi takvo vjerovanje potvrđujete i u stvarnosti. To znači da privlačite i pravite izbore osoba da vas istinski vole. Tako samo potvrđujete svoje vjerovanje ‘ne zaslužujem da me se voli‘. Ovakvo vjerovanje vuče svoje korijene iz ranoga djetinjstva jer dijete kojemu roditelji ne poklanjaju dovoljno pažnje, zbog raznih razloga, pa je dijete prepušteno bakama, rođacima, ili ako je dijete od roditelja emocionalno zlostavljano i sl., stvara dojam u najranijem djetinjstvu da je ono loše. Zato što još nema razvijeno kritičko mišljenje, dijete interpretira odbacivanje kao svoj osobni defekt i odatle sve kreće.
Drugim riječima, potiče temelje za budući osjećaj inferiornosti, anksioznosti i depresivnosti, što je logično zar ne, jer malo se dijete ne zna nositi s tim osjećajima pa ih potiskuje, a kada odraste, ima priliku to popraviti i shvatiti da sva ta bolna osjećanja nisu nužno i prekursor za osobni identitet. Dakle, da razumije kako ljubav nije ekskluzivno pravo samo za neke, već za sve. Ljubav ne mora zaslužiti. Ako zaslužite nešto, onda primate pohvale, divljenje, novac, različite beneficije, ali ne i ljubav. Sve u svemu, osoba koja ne zna ili vam nije u stanju pružiti bezuvjetnu ljubav jer vam ne može dati ono što ni sama nema. Budite vi ti koji volite bez očekivanja da vam se vrati, a budite uvjereni da će vam se ljubav i vratiti.
Osobe s poremećenom strukturom ličnosti ne znaju i ne mogu voljeti
U tom kontekstu želim istaknuti još jednu iluziju, a ta je da smo svi jednako sposobni za ljubav. To jednostavno nije točno jer kao što je svatko od nas viši ili niži rastom, zdraviji ili bolesniji, ima različiti (veći ili manji) IQ, tako ni svi ljudi nisu jednako sposobni za ljubav. Uglavnom, sposobnost ljubavi bazira se na sposobnosti empatije, a empatija je ljudski organ ljubavi. Nemamo svi jednaku dozu empatije jer ona ovisi o mnogo čimbenika. Prema istraživanju, najveći broj ljudi su na nekoj sredini. Manji broj su ekstremi, a to su svi oni koji su ili previše osjetljivi i empatični, i oni koji su jako malo ili nimalo empatični i neosjetljivi za druge. Ako ste osoba koja ima previše empatije, možete postati veoma ranjivi i podložni negativnim obrascima ljubavi. Takvima je potrebno da to osvijeste i da se na neki način obrane i zaštite svoje granice i prošire svoj identitet. Neempatične osobe su uglavnom svi oni koji imaju emocionalne deficite i nezdravu strukturu ličnosti. To su osobe s poremećajem ličnosti (narcisoidni, psihopatski, granični, ovisni, opsesivno kompulzivni, antisocijalni, paranoidni). Nažalost, i za njih, ali i za druge ljude oko njih, to su osobe koje nanose patnju i sebi i drugima.
Još jedna veoma česta iluzija je ta da mnogi percipiraju ljubav kao neko osjećanje ili želju. Nije baš tako jer ljubav nije sinonim za požudu, euforiju, ili želju da vam se netko divi i odobrava, da vas posjeduju, eros, itd. To sve nema veze s ljubavlju jer ljubav znači prihvaćanje sebe sa svim svojim i prednostima i nedostatcima, kao i onih drugih ljudi. Također, postoji i bez erosa, to je npr. mamina ljubav prema djetetu, prema prijatelju, domovini, prema Bogu, itd. Za razliku od erosa, ljubav nije želja nego stil života, a i jedno i drugo se spajaju u ljubavi između partnera i koriste za jačanje veze između partnera, za produženje vrste, uživanje, oslobađanje stresa.
Ako ste pobrkali sve te pojmove i tako doživljavate ljubav, imate problem, odnosno postajete potišteni, ljuti i bjesni, tjeskobni i anksiozni. Točno je da se zdravi temelji za ljubav grade od malih nogu, odnosno da potječu iz naše primarne obitelji. Ljubav počinje u našoj obitelji koju na djecu prenose ili ne prenosi naši roditelji i osobe iz najbližeg okružja. Obrazac ponašanja roditelja i kako se roditelji odnose prema sebi i djetetu, za dijete je model ili program za njegovu percepciju ljubavi prema sebi i prema drugima. U prijevodu, voljeno dijete razvija dojam i osjećaj da je prihvaćeno, voljeno i vrijedno te polaže prava i očekivanja od drugih ljudi. S druge strane, nevoljeno dijete stvara osjećaj da s njim nešto ne štima, da mu nešto nedostaje, da vrijedi manje, pa će se onda i drugi tako odnositi prema njemu. Emocionalno ili tjelesno zlostavljana djeca imaju osjećaj da su loša, prljava, bezvrijedna, da zaslužuju da pate i da ne zaslužuju prihvaćanje, sreću i ničiju ljubav.
Najprije je potrebno prihvatiti sebe
Koji će model dijete usvojiti, ovisit će o odnosu roditelja prema djetetu, odnosno o tome kako se roditelj odnosi sam/ sama prema sebi. Takav naučeni obrazac postat će model ili ‘‘program‘‘ koji se snažno utiskuje u djetetovu podsvijest te postaje dio identiteta djeteta i sutra odrasle osobe. Međutim, tu nije kraj priče jer i danas kao odrasla osoba to nevoljeno ili zlostavljano, zanemareno dijete ima izbor. Upoznavajući sebe, radeći na sebi i na svome osobnom razvoju, itekako može promijeniti taj ‘‘program‘‘ koji je pun virusa i koji ga sputava kroz život. Drugim riječima, može se prestati identificirati s lošim i proširiti svoj identitet. Radeći na sebi, takva osoba može naučiti bezuvjetno prihvatiti sebe, sa svim tim ranama i ožiljcima na duši kojima će trebati neko vrijeme da zacijele, odnosno da se osoba iscijeli i živi ljubav punim plućima i u najširem smislu riječi.
Različiti ‘modeli‘ iluzije o ljubavi u biti se temelje na premisi da ja vrijedim onoliko koliko me drugi prihvaćaju, odobravaju i vole. Umjesto da tragate za tim da vas drugi prihvate, zašto ne biste bezuvjetno prihvatili sami sebe i drugima davali ljubav umjesto da je tražite od drugih. Shvaćanje ljubavi utječe i na poimanje vlastitog identiteta, jer sva psihička patnja je u osobi, u vama i vašem identitetu, a ne u drugim ljudima i u svijetu.
Ako jednog dana u nekim boljim vremenima svi mi kolektivno budemo željeli mijenjati se nabolje (radimo na promjeni svojih identiteta i širenju ljubavi) tek tada će zavladati opće blagostanje na planetu na kojoj neempatične i osobe s poremećenom strukturom ličnosti više neće moći vladati i upravljati svijetom jer će biti u manjini, piše Živim.hr.
