– Detalje možda i ne pamtim najbolje, možda se ne sjećam baš svega, ali pamtim večeri kad su otac i dida umorni dolazili s mora u kuću – to neću nikada zaboraviti – počinje svoju priču Šibenčanka Branka Kulaš.
– U drvenoj kašeti riba je uvik bila živa, a mater bi uzela nož i ribu i otišla na rivu očistiti je. Ja bi, ka i sva dica, trčala za materom i igrala se po rivi dok mater ne bi očistila ribu, a onda bi išli doma zajedno spremat spizu – govori nam.
Najdraže na svitu bi joj bilo kad bi mater spremala brudet i puru, i tada, kaže, ne bi mogla dočekat da pjat stave pred nju.
– Sve bi pojila sa pijata – smije se.
– Pamtim taj kiselo-slatkasti okus, kojeg kao da osjetim u ustima svaki put kad se toga sjetim i tih ljepljivih prstiju dok smo jeli ribu.
Sva ta materina...
