Pravo, istinsko ozdravljenje događa se vjerom u Svemogućeg Boga koji iznutra mijenja čovjeka i otvara mu neslućene horizonte slobode i novog života. Međutim, vjera kao temeljno povjerenje u Boga traži da priznamo istinu o sebi, da se spustimo u svoju nemoć, na pravu razinu svoje egzistencije i da se tamo susretnemo sa svojim ranama, svojim traumama i potisnutom tjeskobom koju izaziva osjećaj vlastite nemoći.
Tko se usudi jedno vrijeme izdržati tu tjeskobu i priznati vlastitu nemoć, ima veliku šansu da istinski zavapi Bogu i bude uslišan, jer ga Bog upravo tamo čeka. Bog nalazi svoj narod kao i svakog pojedinca u “pustinjskoj jezivoj pustoši” kako to lijepo reče biblijski pisac.
Za razliku od sugestije i autosugestije koje imaju ograničenu i privremenu moć, prava vjera otvara neograničene mogućnosti čovjeku koji svoju nadu stavi u Svemogućeg i dobrog Boga. «Sve je moguće onome koji vjeruje», kaže Isus (Mt 9,23).
Snaga vjere nadilazi moć sugestije i autosugestije jer se u činu vjere aktiviraju sve čovjekove sposobnosti: njegov razum i srce, misli i emocije, tako da čitav čovjek vjeruje. To je istina, vrlo teško postići jer u nama postoje svjesne, a još češće nesvjesne blokade vjere. Postoji sumnja koja uništi snagu vjere.
«Čudo je najljepše dijete vjere». Samo vjera otvara nove neslućene horizonte i uklanja sve granice. U tom smislu je Isus tvrdio da onome koji vjeruje ništa nije nemoguće, drugim riječima istinskom vjerniku sve je moguće.
«U Isusovu smislu vjerovati pisteuo (vjerovati u sebe, vjerovati u svijet, vjerovati u druge, vjerovati u posve Drugoga) znači biti otvoren za nemoguće. To je «nemoguće» povezano s Božjom ljubavi koja pomiče granice dobra. Stoga se biblijska vjera temelji prvenstveno na potpunom pouzdanju u Boga čije su mogućnosti doista neiscrpne. U tom smislu vjera praktički dokida granice pojavnoga svijeta i primiče nas jednom posve drugomu i drukčijemu svijetu u kojem vladaju druge zakonitosti – svijetu Božjega kraljevstva.» (Božo Lujić, Isusova otvorena antropologija, KS, Zagreb 2005., str. 197-198 )
Glavna Isusova želja bila je navještaj Božjeg kraljevstva, odnosno Božje vladavine u srcima ljudi, a njegovu iscjeliteljsku djelatnost treba shvatiti u svjetlu ostvarivanja toga plana.
Prava vjera je u vezi s onim što je s druge strane mogućega, zato se može reći kako je ona povezana sa svim mogućnostima. «Zato smijemo tvrditi da vjera, s biblijskog gledišta, otvara život i onda kad je naizgled zatvorena, dapače i kad je u potpunosti zatvoren vratima smrti. Vjera seže svojom snagom, prema tome, i s onu stranu granica smrti…» (Božo Lujić, 2005, 198). Istinska vjera je moć u nemoći. S pravom smijemo reći da vjerovati znači prekoračivati granice običnoga i mogućega, prekoračivati svijet pojavnoga i ulaziti u Božji svijet, u svijet njegove vladavine, a to znači u svijet bezgranične ljubavi.
Čovjek je po svojoj naravi religiozno biće budući da je religioznost po sebi otvorenost za apsolutne vrijednosti, a najveća od svih vrednota je Bog koji utemeljuje sve druge vrijednosti. Čovjek se doduše ne rađa kao već zrelo religiozno biće, nego se rađa s mogućnošću da to jednom postane. Religioznost je dakle dispozicija koja se kasnije aktivira i pretvara u osobnu vjeru.
Religioznost - otvorenost ljudske osobe prema Apsolutnome (Bogu) i prema apsolutnim vrijednostima kao što su istina, ljubav, sloboda, dobrota ...
Vjera - osobno, svjesno i slobodno opredjeljenje za Boga i vjerske istine određene religijske zajednice.
Vjera je svjesno i slobodno prihvaćena i razvijena religioznost. Vjera je odgovor čovjeka na Božju ponudu ljubavi. Bog je prvi koji zove čovjeka na dijalog, a čovjek odgovara Bogu svojom vjerom. Vjerovati znači gledati na život i svijet Božjim očima, odnosno onako kako Bog gleda.
Povjerovati znači aktivirati u sebi latentnu mogućnost vjerovanja po kojem se čovjek ostvaruje kao osoba prema Bogu i ljudima. Vjerovati treba, prije svega u Boga, u njegovo postojanje, njegovu ljubav i dobrotu. Ali, to još nije dovoljno, potrebno je također i vjerovati Bogu, to znači prihvatiti da je najbolje i najispravnije postupati u životu onako kako to Bog traži.
Vjerovati Bogu znači imati neograničeno povjerenje u Boga i vjerovati u njegovu ljubav, te prihvaćati i usvajati njegove misli kao svoju životnu filozofiju. Budući da su svi ljudi, htjeli ili ne htjeli, znali to ili ne znali, po svojoj naravi religiozna bića, u svima njima "drijema" ili možda "spava" veliki vjernik koji se može probuditi. Ako se u čovjeku ne aktivira ta sposobnost vjerovanja, on će lakše postati žrtva raznih strahova i duševnih bolesti. Naime, suprotnost vjeri nije toliko nevjera koliko strah.
Tko nema vjere lakše postaje žrtva iracionalnih strahova. A tko ima pravu vjeru lakše podnosi bilo koji strah, odnosno lakše i brže se oslobađa tjeskobe i straha, budući da se svojom vjerom otvara čudesnom djelovanju milosti Božje i spasonosnom učinku Božje ljubavi.
Vjera svakog čovjeka ovisi o slici Boga koju u svatko u sebi nosi. Prave slike Boga pomažu osobi da zauzme pravi odnos prema Bogu, da u Bogu nađe sigurnost i mir, dok krive slike Boga uzrokuju bježanje od Boga ili pobunu protiv njega, a samim time mogu dovesti do neurotične pobožnosti pa i do duševnih poremećaja.
Vjera u liječenju bolesti
Bolest ne dolazi od Boga i nije kazna Božja za grijehe. Bolest nastaje kada se udaljimo od Božjih zakona kao opomena i poticaj da nešto moramo mijenjati u svojemu odnosu prema sebi, drugima, životu općenito. "Bolest je zov istine". “Trećina, manje ili više, sve patnje koju osoba kakvom se smatram mora podnijeti, neizbježna je. Ostale dvije trećine sve patnje naš su vlastiti proizvod; i, barem što se svemira tiče, nepotrebne” (Hauxley).
Bolest je prilika da se Bog proslavi u nama ako vjerujemo. U liječenju bolesti vjera nam pomaže tako što nas uvjeri da u svojoj patnji nismo osamljeni, nego da ima netko tko zna kako mi patimo. Papa Ivan XXIII. znao je govoriti: "Bog zna da sam sada ovdje i kako mi je, i to mi je dovoljno". Prema tome, već samo to uvjerenje da Bog zna za moju bolest i patnju može probuditi u osobi nadu da će taj Svemoćni Bog intervenirati i udijeliti zdravlje. U svakoj bolesti čovjek bi trebao nešto naučiti. Upravo nas vjera potiče da se tako postavimo prema životu i bolesti.
Duhovne metode liječenja
Čovjek koji vjeruje nikad ne može biti bespomoćan pred bilo kojim izazovom pa tako ni pred bolešću, budući da po vjeri ulazi u Božju svemoć, a Bogu nije ništa nemoguće. Pa čak i onda kad osoba mora izgubiti i vlastiti život, vjera nije nemoćna, nego nas uvjerava da ćemo i dalje živjeti. Osnovna poruka vjere glasi da smrt nema zadnju riječ, nego da iza nje slijedi pravi, vječni i besmrtni život. Tko je u to uvjeren nikada se neće osjećati bespomoćnim. U tom slučaju i jedna neizlječiva bolest u svojoj terminalnoj fazi neće probuditi očaj, nego radosnu nadu u susret s Bogom.
Vjera je najbolja prevencija od bespomoćnog predanja sudbini. Ozračje nutarnjeg duševnog mira koje je utemeljeno na vjeri u dobrog i milosrdnog Boga jest najbolja prevencija protiv raznih duševnih pa i tjelesnih oboljenja.
Citati iz Biblije imaju veliku terapijsku vrijednost. Njihovim ponavljanjem procesom duhovne osmoze oni se duboko utiskuju iz svjesnog u nesvjesni um vjernika gdje postaju iscjeliteljski balzam za cijelu njegovu mentalnu strukturu. Korisni citati Svetog Pisma za ponavljanje: «Samo je u Bogu mir, dušo moja». «Dođite k meni svi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti».
Molitva u svom osnovnom shvaćanju znači druženje i razgovor s Bogom. A Bog kao Apsolutno Dobro i Stvoritelj čovjeka jest i najbolji liječnik za njegovu dušu i tijelo. Moliti se Bogu u atmosferi povjerenja i predanja djeluje na dušu spasonosno, a proizvodi terapeutske učinke također i na tijelu. Knjiga Sirahova u Bibliji izričito kaže: “Sine moj u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli jer on zdravlje daje” (38, 9). Molitva je svemoćno sredstvo kojim čovjek može postići sve što zaželi ukoliko pritom ima jaku vjeru. Sve je, naime, moguće onome koji vjeruje. “Molite i dobit ćete”, kaže Isus u Bibliji.
Molitva kao psihoterapeutsko sredstvo pomaže tako što omogućava osobi da u atmosferi bezuvjetnog prihvaćanja s Božje strane izrekne Bogu svoju muku, sve ono što tišti dušu. I ovdje je važno što više aktivirati svoju vjeru da nas Bog stvarno sluša, čuje i da nam može pomoći.
Ozračje Božje ljubavi doživljene u molitvi čisti psihu od negativnih misli i deprimirajućih osjećaja, liječi rane duše i povećava slobodu i jasnoću duha. Vjernik koji se moli, na najboljem je putu da snagom koju prima od Boga u molitvi, pobijedi svoju neurozu i razne oblike depresije.
Plod molitve je zdravlje duše i tijela. “Duša se hrani onim što je veseli”, kaže sv. Augustin, a nju najviše veseli druženje s Bogom koje se ostvaruje po molitvi. Radost duše se zatim prenosi na tijelo koje počne bolje i zdravije funkcionirati.
Vjera pomaže čovjeku na svim razinama njegove egzistencije. Vjera ima svoje zahtjeve i svoje nagrade. U vjeri čovjek shvaća da je on za svoj život Bogu odgovoran i da mora tako živjeti da sebe što bolje ostvari na svim razinama, da ostvari sve potencijalnosti koje su u njemu skrivene.
1) Na tjelesnoj razini vjera traži od čovjeka da se on brine za svoje tjelesno zdravlje. Kršćanska, židovska i islamska tradicija vjeruju u uskrsnuće tijela, zato već na ovom svijetu treba čuvati tijelo i pripremati ga za život u punini koji ga čeka u vječnosti.
2) Na emocionalnoj razini vjera pomaže u liječenju raznih psihotrauma tako što osobu uvjerava da je ona od Boga ljubljeno i bezuvjetno prihvaćeno biće. Kad izranjena duša povjeruje u bezuvjetnu ljubav Božju, bolne emocije zamrznute u psihi osobe polako se tope i nestaju u ozračju velikog povjerenja u Boga.
3) Na socijalnoj razini vjera pomaže čovjeku da ima korektan i human odnos prema svim ljudima. Budući da vjera naučava da su svi ljudi Božja stvorenja i kao takvi njegova ljubljena djeca, ona od svih ljudi zahtijeva da se oni i ponašaju u skladu s tom istinom, tj. da žive kao braća i sestre. Autentična vjera osposobljava i potiče čovjeka na nesebičnu ljubav prema drugima.
4) Konačno, duhovna dimenzija ljudske osobe svjedoči da čovjek ima sposobnost nadići (transcendirati) životinjski svijet. Ta sposobnost se sastoji u mogućnosti da se shvati narav stvari pomoću apstrakcije. Zahvaljujući toj svojoj moći, čovjek može transcendirati ono "ovdje i sada" kako bi mogao uočiti i tražiti duhovne vrijednosti. Zahvaljujući duhovnoj dimenziji osoba može vjerovati, nadati se, spoznavati, pitati, ljubiti i doživljavati da je slobodna. Sloboda koja se doživljava na ovoj razini uključuje u sebi odgovornost prema svijetu, prema drugim osobama i prema Bogu.
Potpuno zdravlje ima osoba koja se dobro osjeća i uspješno funkcionira na svim spomenutim razinama. Vjera pomaže čovjeku da se što više približi spomenutom idealu duševnog zdravlja budući da ga ona izvlači iz osjećaja bespomoćnosti tako što ga dovodi u kontakt s Bogom koji je po svojoj naravi svemoguć. "Sve je moguće onome koji vjeruje".
Vjera nadalje ima moć osmisliti na izgled besmislene patnje ili čak tragedije koje su ponekad neizbježive. Religioznost i vjera najviše pomažu osobi u osmišljavanju života i svladavanju životnih poteškoća i psihičkih problema. Preko internih, religioznih spoznaja vjera djeluje kao a) unutarnja stabilizirajuća snaga koja životu daje smisao; i kao b) vanjska društvena potpora u teškim trenucima života.