Jadranska obala u prošlosti privlačila je kao magnet putnike i namjernike, ali i osvajače i osloboditelje, bogate i siromašne, pustolove i putopisce. Oni su se često kroz minula stoljeća divili prirodnim ljepotama, ali i pisali o stanju u poljoprivredi, pa i o maslinama te zapisivali događaje vezane uz njih.
Jedan od prvih zapisa o maslinicima na jadranskoj obali datira još iz 1553. godine, a ostavio ga je inspektor Mletačke Republike Zana Batista Giustinian, koji je putovao po Dalmaciji i podnosio izvještaje mletačkom Senatu. On je zatekao pravi pomor maslina koje su se bile osušile (oko 1551., najvjerojatnije od suše, mraza ili leda).
Do tada su se u Dalmaciji pravile velike količina ulja, zapisao je Giustinian, ali su stanovnici ostali bez ovog značajnog izvora prihoda koji im je donosio oko 25.000 dukata godišnje. Zbog toga, umjesto da ulje prodaju i izvoze, morali su ga uvoziti za domaće potrebe iz Puglie.
Brački plemići su se, međutim, brzo prilagodili situaciji, pa su svojim brodovima išli po ulje u Italiju i s njim trgovali i dobro zarađivali. Bilo je to kroz minula stoljeća najveće uništenje maslina zbog prirodne nepogode u Dalmaciji.
Kad je Giustinian posjetio jadransku obalu, maslinovih stabala više nije bilo, osobito na područjima oko Zadra, Šibenika, Trogira i Splita te u Istri i na Hvaru i Braču, iako se, kako je on zabilježio, “ponovno pokušava sa sadnjom”.
Giustinian je prigodom svoga posjeta Crnoj Gori 1553. godine zatekao u Baru, uz dobru proizvodnju vina (“koja su bila savršena”), i značajnu proizvodnju ulja, i to od oko 400 bačava na godinu. Dio maslinova ulja ostajao je gradu, a ostatak se otpremao za Srbiju, Dubrovnik i Herceg Novi.
Međutim, imali su Barani velikih problema oko očuvanja svojih maslinika. Naime, bili su tada u stalnom sukobu s Mrkojevićima, siromašnim pastirima, “hereticima srpske vjeroispovijesti”, koji su bili nastanjeni na planini Lisanj i imali su 1000 ljudi pod oružjem. Mrkojevići su u svojoj mržnji prema Baranima stalno sjekli njihove masline. “Tako da su oni mogli prikupiti i veće količine maslina da im nisu (Mrkojevići) posjekli, a i dalje ih sijeku noću”, zapisao je Giustinian.
I glasoviti turski putopisac Evlija Čelebija (Čelebi), koji je svoja putovanja tijekom četrdeset godina u 17. stoljeću opisao u deset svezaka pod naslovom “Sejahatnama” (Putopisi), s oduševljenjem je pisao o dalmatinskim maslinicima navodeći da vinogradima i maslinama u baščama broja nema.
Inače Čelebija je u nekoliko navrata bio u Dalmaciji, najprije s osmanlijskom vojskom kao osvajač, kada je po Dalmaciji sudjelovao u mnogim ratnim pohodima i tada su “muslimanskim sjekirama sasjekli vinograde i maslinike”, ali je bio u Splitu i kao diplomat, izaslanik.
Nedavno je bilo vrijeme pošasti koronavirusa, izolacija i karantena, pa sezanimljivo prisjetiti se Čelebijina posjeta Splitu. Bilo je to nakon što je potpisan mir s Turcima i kada je prijetila opasnost od zaraze s istoka. Naime, bosanski vezir Melek Ahmed paša poslao je Čelebiju da odnese pismo “generalu” u Split. On se s pratnjom uputio iz Klisa, a ususret im je izišlo oko tisuću pješaka.
Međutim, nisu tursku delegaciju odveli u grad, već su ih smjestili u konačište u lazaretu koji se nalazio u “Donjoj varoši”, van gradskih zidina. Lazaret je služio kao karantena za sve one koji su dolazili s istoka, a cilj je bio da se spriječi ulazak u grad zaraženih od raznih bolesti, kojih je onda bilo napretek.
Čelebija i njegova pratnja negodovali su na smještaj za one za koje se sumnjalo da su zaraženi. Međutim, već ujutro dođe po njih jedan plemić da ih vodi u grad generalu koji se ispričao muslimanskim poslanicima riječima:
“Izvinite što vas nismo ukonačili u gradu nego smo vas smjestili u Lazaretu. Nemojte zamjeriti. U nas je propis da sve goste i trgovce smještamo tamo na konaku i tek nakon četrdeset dana dopuštamo da se miješaju s našim narodom. Ovo činimo zato što ima ljudi zaraženih, pa ih iz opreznosti zadržavamo četrdeset dana, a vas smo odmah sutradan pozvali sebi.”
Unatoč početnim negodovanjima zbog smještaja u lazaretu, Čelebija je bio zadivljen Splitom, za kojega je napisao da je to “veličanstveni grad... klima mu je blaga, a žene na glasu, ljepotice”, a posebno je bio oduševljen njegovim maslinicima u okolici.
Tako je zapisao: “Na periferiji grada Splita nalazi se sedam tisuća vinograda. Što ćeš dalje, kad su njihovi maslinici poznati po cijelom svijetu poput perzijskih drvoreda.”
Svoja zapažanja o maslinama u Dalmaciji za vrijeme druge polovine mletačke vladavine zabilježio je i talijanski prirodoslovac, putopisac i redovnik Alberto Fortis, koji je od 1765. do 1791. godine više puta putovao po Dalmaciji.
U svojoj knjizi “Put po Dalmaciji” (Viaggio in Dalmazia, 1774.) prvi je objavio pjesmu o Hasanaginici po narodnoj predaji, ali i opisao situaciju i prilike u poljodjelstvu. On je zabilježio i slučaj kad su sadeći masline težaci prevarili zemljovlasnike u Murteru. Naime, vlasnici zemljišta i kmetovi na otoku Murteru ugovorili su obvezu davati petinu vina od grožđa što ga uberu na zemljištu u zakupu i “ništa više”.
Međutim, “podmukli” seljaci počeli su manje saditi lozu i radije se baviti maslinama, smatrajući da će tako izbjeći plaćanje zemljišne naknade davanjem u vinu, jer se na zakupljenom zemljištu sve manje uzgajala loza.
Tako, piše Fortis: “Neposlušnost kmetova potpomognuta kobnim prilikama dovodi u smrtnu opasnost vlasnike zemljišta, kada žele uzeti ono malo što im pripada i ostvariti najmanji dio svojih prava.”
Fortis je zapazio i maslinike u Kaštelanskom polju te je zapisao da se “od Trogira do Splita loza i masline tako dobro goje da ovaj kratki pojas uska polja daje 13 000 barila izvrsna ulja i 50 000 barila ponajboljeg vina”.
Također je Fortis zapisao da je, usprkos prečestim zapusima bure, čitavo Makarsko primorje vrlo pogodno za uzgoj maslina, loze i plemenita voća. On je bio iznenađen da je tu pronašao zasađeno pomiješane masline, smokve i bajame usred loze, i to na međusobnoj udaljenosti od svega dvije stope.
Ove iskrice iz naše povijesti pokazuju svu prisutnost masline u životu težaka na jadranskoj obali i burna događanja, kada je težak često s oružjem za pojasom obrađivao masline, “kad je spavao, nije se od handžara i pištolja rastajao”.