‘Možda je teško priznati, ali evo dokaza da je splitska scena tridesetih godina bila kulturološki zaostala‘

stdClass Object ( [id] => 1025306 [title] => ‘Možda je teško priznati, ali evo dokaza da je splitska scena tridesetih godina bila kulturološki zaostala‘ [alias] => mozda-je-tesko-priznati-ali-evo-dokaza-da-je-splitska-scena-tridesetih-godina-bila-kulturoloski-zaostala [catid] => 291 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

U Splitskoj Galeriji umjetnina odvija se izložba “U sjeni diktature 1930. - 1941.” kao drugi i završni dio projekta “Umjetnički život u Splitu od 1919. do 1941.” kustosa Bože Majstorovića i Iris Slade.

O prvoj izložbi koja je pokrivala razdoblje od 1919. do 1929. u splitskom likovnom životu pisali smo koncem 2016. godine. Iz čega se vidi da drugi dio projekta dolazi nakon pauze od čak tri i pol godine.

Kako doznajemo, drugi dio ovog opsežnog i vrlo specifičnog projekta trebao je biti predstavljen u širem opsegu, ali je doživio krnji, odnosno reducirani postav. Naime, neslužbeno nam je rečeno da je kamionom iz depoa koji se nalazi u Lovretskoj ulici došlo više umjetničkih dijela do zgrade Galerije u Tomislavovu ulicu, ali je dio njih morao biti vraćen. A djela koja su prikazana prilično su stisnuta i neugledno izložena u istočnom krilu prizemlja.

'Kusavo izlaganje'

Možemo se složiti da je takav postav, koji nikako ne odgovara današnjim muzejskim standardima, kako je primijetila kolegica Jasmina Parić, dodatno naglasio ponešto provincijalni duh kakav je Splitom vladao tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Ali, nažalost takvo “kusavo” izlaganje povremenih izložbi postalo je praksa u Galeriji umjetnina, zbog čega je Split zadnjih godina izgubio reprezentativni gradski prostor za opsežnije i zahtjevnije izložbe.

Ista stvar se dogodila s prvim dijelom izložbe (1919. - 1929.), koja je također bila nagurana kao da je riječ o izložbi hrpe amatera koji su na tešku muku došli do uglednoga galerijskog prostora pa ga natrpali preko glave jer im se jednom u životu pružila takva prilika.

Dok je to u prvom dijelu moglo proći kao “simulacija” načina izlaganja iz davnih vremena, kad su se slike natiskivale po galerijama, sada više nije zabavno, osobito jer je ovakva praksa i s ostalim izložbama.

---

---

O čemu se zapravo radi? Prije pet godina bivši ravnatelj Branko Francheschi odlučio je da će u prizemlju ostati 600 četvornih metara rezervirano za stalni postav u kojem će se prikazivati djela nastala od šezdesetih godina do danas što ih u svom fundusu ima Galerija. Ranije se prostor prizemlja koristio za povremene izložbe i povremeni stalni postav. No, zadnjih godina većina prizemlja stalno je zauzeta djelima suvremene umjetnosti iz zbirke Galerije.

Status sluškinje

Muzeološku koncepciju postava suvremene umjetnosti potpisuju v.d. ravnateljica Galerije umjetnina Jasminka Babić i viša kustosica Marija Stipišić Vuković.

Posljedica ove reorganizacije bila je ta da se znatno smanjio izlagački prostor u prizemlju zgrade koji se ranije u punom kapacitetu koristio za važnije izložbe. Naime, za povremene izložbe ostalo je oko 300 kvadrata. Kad sam pred nekoliko godina upitao Franceschija, koji je došao na tu funkciju kada i sjajna izložba Miroslava Kraljevića koja je zauzela prizemlje, zašto više nema toliko prostora za izložbe, on je odgovorio kako želi izbjeći da suvremena umjetnost ima status sluškinje ili Pepeljuge u odnosu na starije sestre umjetnosti smještene na gornjnim etažama, a koje svoj postav ne moraju uklanjati svaki put kada dođe neka izložba.

To je izgledalo kao dobra ideja, osobito jer se krenulo u obnovu postava suvremene umjetnosti tako da bude dinamičan posjetiteljima pa je tih 600 kvadrata obećavalo zanimljiva događanja. No, s vremenom su se osjetile posljedice takvog ograničenja.

Jedan od naših vodećih suvremenih umjetnika Dalibor Martinis u razgovoru koji smo imali povodom njegove izložbe 2006. proglasio je upravo Galeriju umjetnina za najbolji izlagački prostor u Hrvatskoj. Da to nije puki kompliment splitskoj taštini moglo se vidjeti već uskoro na izložbi stotinjak djela iz donacije Galeriji Jurja Dobrovića, gdje je novouređeni prostor sjajno odgovorio kontemplativnoj mirnoći njegovih radova iz čega je nastao gotovo magičan dodir prostora i djela.

Bilo je, naravno, i drugih vrlo zapaženih izložbi koje su lijepo legle u ovaj prostor, ali sad ih nećemo nabrajati. No, nakon promjene koncepcije 2015. povremene su izložbe, ma koliko važne, išle su u istočno krilo, na 300 metara četvornih. Što znači da su dobile tek trećinu od prostora koji im je prije bio na raspolaganju.

Bez glavnog prostora

Ako je prizemni prostor Galerije bio najbolji za izlaganje djela iz moderne i suvremene umjetnosti u Splitu i među najboljima u Hrvatskoj, to onda znači da je Split ostao bez glavnog izlagačkog prostora za zahtjevnije izložbe. Mora li doista biti tako ili se može koji put tijekom godine skinuti stalni postav u prizemlju radi neke izložbe od formata?

---

---

Sjećam se da je legendarni splitski arhitekt Dinko Kovačić razmišljao gdje će napraviti završnu izložbu na kojoj će izložiti svoj arhitektonski opus. Nije mu odgovarala organizacija prostora u zgradi bivše Gradske vijećnice na Pjaci, jer je htio objedinjen prostor. Odlučio se za Galeriju umjetnina, a na kraju je ipak bio razočaran jer su fotografije njegova bogatog arhitektonskog opusa završile nagurane u istočnom krilu. Iz takvih slučajeva po tko zna koji puta slijedi pitanje kako se Split odužuje onima koji su ga zadužili svojim djelovanjem.

A to se može reći i za ovu izložbu koja je jedna od kulturološki najzanimljivijih projekata u zadnjih nekoliko godina u ovom gradu. Naime, iako je većina slika, grafika, skulptura, ili medaljona, nastajala s gotovo isključivom svrhom da se svidi publici i po cijenu podilaženja provincijalnom ukusu, namjera ove izložbe nije u tome da pruži uglačan i nostalgičan osvrt na Split iz građanskog vremena, što je danas vrlo šik, osobito kod površnijih poznavatelja umjetnosti.

- Cilj projekta nije stvaranje idealne umjetničke slike vremena, već podsjetiti čije su i koje radove Splićani mogli vidjeti, što su, koliko i za koji novac kupovali, tko je kupovao, gdje se i kako izlagalo, kakav je bio socijalni i materijalni status umjetnika, kako se, što i koliko o umjetnosti pisalo, kakav je bio odnos prema umjetnosti službene vlasti i utjecajnih pojedinaca - ističu bivši ravnatelj Galerije Majstorović i kustosica Slade.

Raskorak

Umjesto sentimentalnog prikaza bolje prošlosti izložba nas suočava s raskorakom koji je nastao između “slike” koju gajimo o bivšem vremenu i realiteta kakav je doista postojao u dotičnom razdoblju. Naime, kad gledamo “poker aseva” istaknutih umjetnika - Meštrovića, Vidovića, Joba, Tartaglie, Miše, Zuppe - i još nekih čija su se djela stjecajem povijesnih okolnosti našla u stalnom postavu Galerije na gornjim etažama, lako je steći pomalo omamljujući dojam ugode i pomisliti kako je umjetnička produkcija Splita između dva rata bilo doba “kad se znalo što je umjetnost, a ne kao ovi danas”.

Međutim, kad nam autori projekta “Umjetnički život u Splitu od 1919. do 1941.” u dva navrata ponude nekoliko stotina izložaka, onda je dojam odjednom posve drukčiji o tom vremenu. Istina o skromnim potencijalima umjetnosti i institucija jedne sredine izlazi na vidjelo. U pomalo sentimentalnim kronikama kakvih ne fali o Splitu, umjetnička scena onoga vremena počela se svoditi na krug od nekoliko slikara, pisaca, glazbenika, kipara i političara koji su se međusobno znali u Velom mistu kad je život možda bio skromniji, ali iskreniji.

Izložba svjedoči da nije bilo baš tako, već da je mnoge umjetnike progutao zaborav vremena, a za dobar broj izložaka bismo rekli da su to i zaslužili. Projekt ne donosi samo brojna umjetnička djela, već ih smješta u povijesni okvir. Tako se umjetnički život Splita prati od vremena kada s pojavom Jugoslavije, a kasnije i šestojanuarske diktature koju je uveo kralj Aleksandar, Split dobiva na važnosti i zapravo profitira od toga što je Zadar prestao biti administrativno središte Dalmacije i postao odvojen od prirodnog zaleđa.

U popratnom tekstu autori izložbe podsjećaju na veliki skup povodom ispraćaja posmrtnih ostataka kralja Aleksandra I. iz 1934. godine. Premda tvrde kako je to bio zadnji iskaz rojalističke odanosti ovoga grada, možemo se ovdje sjetiti da je nakon njega bilo još takvih iskaza.

Već iduće godine organiziran je arhitektonski natječaj za podizanje Jadranskog svjetionika u čast ubijenog kralja, a u žiriju su bili Emanuel Vidović, arhitekt Josip Kodl i povjesničar umjetnosti dr. Ljubo Karaman. Svjetionik je bio u prosincu 1935. podignut u gradskoj luci, isklesan od blokova bračkog kamena po projektu Prospera Čulića. Isti sudionici su bili u žiriju 1936. za natječaj na kojem je pobijedio Antun Augustinčić, a nerealizirani spomenik ovom kralju, o čijem izgledu danas nema traga, trebao se postaviti na južnom dijelu Prokurativa.

Dodajmo ovome da je još 1928. Josip Kodl na Marjanu, tj. na Sedlu, postavio spomenik “Otadžbini”. No, dobar primjer kako se u tom vremenu punom prevrata promjena ideologija odražavala i na umjetnosti je postavljanje trinaest tona teškog spomenika Grguru Ninskom na Peristil 1929. godine. Službena je namjera bila inspirirana jugoslavenskom ideologijom, premda je protagonist preuzet iz hrvatske povijesti.

Klonili se politike

Ali, nije trebalo proći puno vremena da se izgube nametnute konstrukcije jugoslavenstva u doživljaju Grgura. Osobito jer se politička vremena mijenjaju, o čemu kako autori ističu, svjedoči podatak da se na sprovodu Ante Trumbića 1938. okupilo čak 40.000 Splićana.

Premda na izložbi u Galeriji imamo veliko poprsje kralja Aleksandra I. Karađorđevića od Ivana Paleke (1935/36), slikarstvo se u trećem desetljeću klonilo ideologije, politike, ali i općenito prikazivanja društvene stvarnosti.

- Na tematskoj razini splitski su umjetnici rijetko posezali za motivima koji bi signalizirali aktualni trenutak. Umjesto na temama iz suvremenog života ustrajavali su na oblikovanju idealizirane slike prošlosti, gradskim vizurama pretpostavili su „malena mjesta“, industrijskim i tehnološkim biljezima u prostoru krajolike netaknute civilizacijom, prostorima nove društvenosti i njihovim protagonistima mirne i čedne interijere domova i crkvi, smjerne aktove i ozbiljne portrete.

---

---

Prednost su davali staležu ribara umjesto klasi radnika, tovaru umjesto automobilu, svjetlu voštanice umjesto električnoj žarulji - napominju Majstorović i Slade.

Pripadnost zaostaloj balkanskoj monarhiji i tiraniji uvjetovala je usporeno prihvaćanje procesa modernizacije. Izložba nas s brojnim umjetničkim djelima kao svjedočanstvima vremena suočava s dokazima da je splitska scena tridesetih godina bila kulturološki zaostala. Modernost se lakše probijala u drugim sferama društvenog života, u prihvaćanju tehnoloških inovacija u poboljšavanju svakodnevice, ili u modnim trendovima, negoli što je prihvaćana u kulturi i umjetnosti.

Paradoksalno, najveća vrijednost izložbe je u tome što otvara oči za uvid u jedno razdoblje po tome što je ono što prikazuje uglavnom loše, a ne u kvaliteti onog što je vidljivo. Time je projekt gotovo heretičan u odnosu na današnje mainstream projekte po kojima je sve što je iz predratne građanske kulture zlata vrijedno.

Naime, za prevladavajući broj radova danas bismo rekli da je niske vrijednosti. Kreću se od idealizirane folkloristike, sladunjavih pejzaža ili veduta koje naginju realizmu ili umivenom impresionizmu, ima i neuvjerljivih oponašanja svjetskih uzora, opreznih u iskoraku u svijet novoga, bez razumijevanja konteksta.

Prema podacima koji su nam predočeni, ispada da u ono doba Galerija umjetnina nije bila lokomotiva za kulturni podstrek, već da se kulturni progres odvijao s izložbama u Salonu Galić, a da je ova kulturna institucija uglavnom kupovala djela sumnjive kvalitete ili iz prošlih stoljeća.

S druge strane, izložba pokazuje da je bilo u tom vremenu kvalitetnih realizacija, od kojih neke tek sada imaju priliku ugledati svjetlo dana. Kako bilo, vrijedi vidjeti portrete Cate Dujšin Ribar, od manje poznatih autora istaknuli bismo ekspresivne pejzaže Rudolfa Gerharta Bunka. Također, izložba donosi manje poznata djela Krizmana, Miše, Aralice, Tartaglie, Vidovića, Uvodića, Zuppe, Joba i Parača.

Svakako treba istaknuti grafičku mapu “Beton” iz 1930. jednog od naših najznačajnijih avangardnih umjetnika Sergija Glumca (za koju ne znamo kako se našla na izložbi) s upečatljivim ambijentom gradnje tržnice Dolac u Zagrebu gdje se proces rada, sa skelama, strojevima i radnicima, pretvara u ekspresivne vizije.

Interesantni plakati

Glumac je malo poznata i posve netipična pojava. S dvadeset pet godina u vlastitoj nakladi je 1928. izložio mapu “Le Metro” u Parizu, a iduće godine u Barceloni da bi mu je tada otkupio The British Museum….

Ali, posebnost izložbe su plakati za onodobne izložbe u Salonu Galić. Ako jezik modernosti neki umjetnici nisu lako prenijeli na svoje slike, zbog vlastitog otpora ili otpora sredine u kojoj su stvarali, zato na plakatima s lakoćom svladavaju zahtjeve novog doba, forme reduciraju na bitnost, a zanimljivim i jednostavnim elementima i efektnim bojama dobivaju svježe kompozicije koje govore jezikom svoga vremena, čak iz provincije.

Jedan manji dio izložbe, oko četrdeset slika, je na gornjoj etaži. Označen je crvenim točkama uz slike koje su u stalnom postavu. To je reprezentativni dio izložaka, sa probranim djelima Plančića, Joba, Tartaglie, Zuppe, Vidovića...

Naime, u prizemlju se nalaze slike koje su donesene iz depoa iz Lovretske ulice ili posuđene iz privatnih zbirki. Sa ovom izložbom ujedno otkrivamo kako je važan posao kustosa, jer izložba je uvijek interpretacija, kao što je i povijest umjetnosti velika konstrukcija uostalom. Stručnjaci su potrebni da vrednuju i izdvajaju djela koliko god na njih grintali.
Ukus se s vremenom mijenja, a kriteriji nisu neupitni.

Može se pogriješiti do neke mjere u poznavanju nekog vremena, može se pogriješiti potpuno kod vrednovanja nekih autora, ali ne može se pogriješiti apsolutno pa provinciju zamijeniti s metropolom.

U Splitskoj Galeriji umjetnina odvija se izložba “U sjeni diktature 1930. - 1941.” kao drugi i završni dio projekta “Umjetnički život u Splitu od 1919. do 1941.” kustosa Bože Majstorovića i Iris Slade.

O prvoj izložbi koja je pokrivala razdoblje od 1919. do 1929. u splitskom likovnom životu pisali smo koncem 2016. godine. Iz čega se vidi da drugi dio projekta dolazi nakon pauze od čak tri i pol godine.

Kako doznajemo, drugi dio ovog opsežnog i vrlo specifičnog projekta trebao je biti predstavljen u širem opsegu, ali je doživio krnji, odnosno reducirani postav. Naime, neslužbeno nam je rečeno da je kamionom iz depoa koji se nalazi u Lovretskoj ulici došlo više umjetničkih dijela do zgrade Galerije u Tomislavovu ulicu, ali je dio njih morao biti vraćen. A djela koja su prikazana prilično su stisnuta i neugledno izložena u istočnom krilu prizemlja.

'Kusavo izlaganje'

Možemo se složiti da je takav postav, koji nikako ne odgovara današnjim muzejskim standardima, kako je primijetila kolegica Jasmina Parić, dodatno naglasio ponešto provincijalni duh kakav je Splitom vladao tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Ali, nažalost takvo “kusavo” izlaganje povremenih izložbi postalo je praksa u Galeriji umjetnina, zbog čega je Split zadnjih godina izgubio reprezentativni gradski prostor za opsežnije i zahtjevnije izložbe.

Ista stvar se dogodila s prvim dijelom izložbe (1919. - 1929.), koja je također bila nagurana kao da je riječ o izložbi hrpe amatera koji su na tešku muku došli do uglednoga galerijskog prostora pa ga natrpali preko glave jer im se jednom u životu pružila takva prilika.

Dok je to u prvom dijelu moglo proći kao “simulacija” načina izlaganja iz davnih vremena, kad su se slike natiskivale po galerijama, sada više nije zabavno, osobito jer je ovakva praksa i s ostalim izložbama.

---

---

O čemu se zapravo radi? Prije pet godina bivši ravnatelj Branko Francheschi odlučio je da će u prizemlju ostati 600 četvornih metara rezervirano za stalni postav u kojem će se prikazivati djela nastala od šezdesetih godina do danas što ih u svom fundusu ima Galerija. Ranije se prostor prizemlja koristio za povremene izložbe i povremeni stalni postav. No, zadnjih godina većina prizemlja stalno je zauzeta djelima suvremene umjetnosti iz zbirke Galerije.

Status sluškinje

Muzeološku koncepciju postava suvremene umjetnosti potpisuju v.d. ravnateljica Galerije umjetnina Jasminka Babić i viša kustosica Marija Stipišić Vuković.

Posljedica ove reorganizacije bila je ta da se znatno smanjio izlagački prostor u prizemlju zgrade koji se ranije u punom kapacitetu koristio za važnije izložbe. Naime, za povremene izložbe ostalo je oko 300 kvadrata. Kad sam pred nekoliko godina upitao Franceschija, koji je došao na tu funkciju kada i sjajna izložba Miroslava Kraljevića koja je zauzela prizemlje, zašto više nema toliko prostora za izložbe, on je odgovorio kako želi izbjeći da suvremena umjetnost ima status sluškinje ili Pepeljuge u odnosu na starije sestre umjetnosti smještene na gornjnim etažama, a koje svoj postav ne moraju uklanjati svaki put kada dođe neka izložba.

To je izgledalo kao dobra ideja, osobito jer se krenulo u obnovu postava suvremene umjetnosti tako da bude dinamičan posjetiteljima pa je tih 600 kvadrata obećavalo zanimljiva događanja. No, s vremenom su se osjetile posljedice takvog ograničenja.

Jedan od naših vodećih suvremenih umjetnika Dalibor Martinis u razgovoru koji smo imali povodom njegove izložbe 2006. proglasio je upravo Galeriju umjetnina za najbolji izlagački prostor u Hrvatskoj. Da to nije puki kompliment splitskoj taštini moglo se vidjeti već uskoro na izložbi stotinjak djela iz donacije Galeriji Jurja Dobrovića, gdje je novouređeni prostor sjajno odgovorio kontemplativnoj mirnoći njegovih radova iz čega je nastao gotovo magičan dodir prostora i djela.

Bilo je, naravno, i drugih vrlo zapaženih izložbi koje su lijepo legle u ovaj prostor, ali sad ih nećemo nabrajati. No, nakon promjene koncepcije 2015. povremene su izložbe, ma koliko važne, išle su u istočno krilo, na 300 metara četvornih. Što znači da su dobile tek trećinu od prostora koji im je prije bio na raspolaganju.

Bez glavnog prostora

Ako je prizemni prostor Galerije bio najbolji za izlaganje djela iz moderne i suvremene umjetnosti u Splitu i među najboljima u Hrvatskoj, to onda znači da je Split ostao bez glavnog izlagačkog prostora za zahtjevnije izložbe. Mora li doista biti tako ili se može koji put tijekom godine skinuti stalni postav u prizemlju radi neke izložbe od formata?

---

---

Sjećam se da je legendarni splitski arhitekt Dinko Kovačić razmišljao gdje će napraviti završnu izložbu na kojoj će izložiti svoj arhitektonski opus. Nije mu odgovarala organizacija prostora u zgradi bivše Gradske vijećnice na Pjaci, jer je htio objedinjen prostor. Odlučio se za Galeriju umjetnina, a na kraju je ipak bio razočaran jer su fotografije njegova bogatog arhitektonskog opusa završile nagurane u istočnom krilu. Iz takvih slučajeva po tko zna koji puta slijedi pitanje kako se Split odužuje onima koji su ga zadužili svojim djelovanjem.

A to se može reći i za ovu izložbu koja je jedna od kulturološki najzanimljivijih projekata u zadnjih nekoliko godina u ovom gradu. Naime, iako je većina slika, grafika, skulptura, ili medaljona, nastajala s gotovo isključivom svrhom da se svidi publici i po cijenu podilaženja provincijalnom ukusu, namjera ove izložbe nije u tome da pruži uglačan i nostalgičan osvrt na Split iz građanskog vremena, što je danas vrlo šik, osobito kod površnijih poznavatelja umjetnosti.

- Cilj projekta nije stvaranje idealne umjetničke slike vremena, već podsjetiti čije su i koje radove Splićani mogli vidjeti, što su, koliko i za koji novac kupovali, tko je kupovao, gdje se i kako izlagalo, kakav je bio socijalni i materijalni status umjetnika, kako se, što i koliko o umjetnosti pisalo, kakav je bio odnos prema umjetnosti službene vlasti i utjecajnih pojedinaca - ističu bivši ravnatelj Galerije Majstorović i kustosica Slade.

Raskorak

Umjesto sentimentalnog prikaza bolje prošlosti izložba nas suočava s raskorakom koji je nastao između “slike” koju gajimo o bivšem vremenu i realiteta kakav je doista postojao u dotičnom razdoblju. Naime, kad gledamo “poker aseva” istaknutih umjetnika - Meštrovića, Vidovića, Joba, Tartaglie, Miše, Zuppe - i još nekih čija su se djela stjecajem povijesnih okolnosti našla u stalnom postavu Galerije na gornjim etažama, lako je steći pomalo omamljujući dojam ugode i pomisliti kako je umjetnička produkcija Splita između dva rata bilo doba “kad se znalo što je umjetnost, a ne kao ovi danas”.

Međutim, kad nam autori projekta “Umjetnički život u Splitu od 1919. do 1941.” u dva navrata ponude nekoliko stotina izložaka, onda je dojam odjednom posve drukčiji o tom vremenu. Istina o skromnim potencijalima umjetnosti i institucija jedne sredine izlazi na vidjelo. U pomalo sentimentalnim kronikama kakvih ne fali o Splitu, umjetnička scena onoga vremena počela se svoditi na krug od nekoliko slikara, pisaca, glazbenika, kipara i političara koji su se međusobno znali u Velom mistu kad je život možda bio skromniji, ali iskreniji.

Izložba svjedoči da nije bilo baš tako, već da je mnoge umjetnike progutao zaborav vremena, a za dobar broj izložaka bismo rekli da su to i zaslužili. Projekt ne donosi samo brojna umjetnička djela, već ih smješta u povijesni okvir. Tako se umjetnički život Splita prati od vremena kada s pojavom Jugoslavije, a kasnije i šestojanuarske diktature koju je uveo kralj Aleksandar, Split dobiva na važnosti i zapravo profitira od toga što je Zadar prestao biti administrativno središte Dalmacije i postao odvojen od prirodnog zaleđa.

U popratnom tekstu autori izložbe podsjećaju na veliki skup povodom ispraćaja posmrtnih ostataka kralja Aleksandra I. iz 1934. godine. Premda tvrde kako je to bio zadnji iskaz rojalističke odanosti ovoga grada, možemo se ovdje sjetiti da je nakon njega bilo još takvih iskaza.

Već iduće godine organiziran je arhitektonski natječaj za podizanje Jadranskog svjetionika u čast ubijenog kralja, a u žiriju su bili Emanuel Vidović, arhitekt Josip Kodl i povjesničar umjetnosti dr. Ljubo Karaman. Svjetionik je bio u prosincu 1935. podignut u gradskoj luci, isklesan od blokova bračkog kamena po projektu Prospera Čulića. Isti sudionici su bili u žiriju 1936. za natječaj na kojem je pobijedio Antun Augustinčić, a nerealizirani spomenik ovom kralju, o čijem izgledu danas nema traga, trebao se postaviti na južnom dijelu Prokurativa.

Dodajmo ovome da je još 1928. Josip Kodl na Marjanu, tj. na Sedlu, postavio spomenik “Otadžbini”. No, dobar primjer kako se u tom vremenu punom prevrata promjena ideologija odražavala i na umjetnosti je postavljanje trinaest tona teškog spomenika Grguru Ninskom na Peristil 1929. godine. Službena je namjera bila inspirirana jugoslavenskom ideologijom, premda je protagonist preuzet iz hrvatske povijesti.

Klonili se politike

Ali, nije trebalo proći puno vremena da se izgube nametnute konstrukcije jugoslavenstva u doživljaju Grgura. Osobito jer se politička vremena mijenjaju, o čemu kako autori ističu, svjedoči podatak da se na sprovodu Ante Trumbića 1938. okupilo čak 40.000 Splićana.

Premda na izložbi u Galeriji imamo veliko poprsje kralja Aleksandra I. Karađorđevića od Ivana Paleke (1935/36), slikarstvo se u trećem desetljeću klonilo ideologije, politike, ali i općenito prikazivanja društvene stvarnosti.

- Na tematskoj razini splitski su umjetnici rijetko posezali za motivima koji bi signalizirali aktualni trenutak. Umjesto na temama iz suvremenog života ustrajavali su na oblikovanju idealizirane slike prošlosti, gradskim vizurama pretpostavili su „malena mjesta“, industrijskim i tehnološkim biljezima u prostoru krajolike netaknute civilizacijom, prostorima nove društvenosti i njihovim protagonistima mirne i čedne interijere domova i crkvi, smjerne aktove i ozbiljne portrete.

---

---

Prednost su davali staležu ribara umjesto klasi radnika, tovaru umjesto automobilu, svjetlu voštanice umjesto električnoj žarulji - napominju Majstorović i Slade.

Pripadnost zaostaloj balkanskoj monarhiji i tiraniji uvjetovala je usporeno prihvaćanje procesa modernizacije. Izložba nas s brojnim umjetničkim djelima kao svjedočanstvima vremena suočava s dokazima da je splitska scena tridesetih godina bila kulturološki zaostala. Modernost se lakše probijala u drugim sferama društvenog života, u prihvaćanju tehnoloških inovacija u poboljšavanju svakodnevice, ili u modnim trendovima, negoli što je prihvaćana u kulturi i umjetnosti.

Paradoksalno, najveća vrijednost izložbe je u tome što otvara oči za uvid u jedno razdoblje po tome što je ono što prikazuje uglavnom loše, a ne u kvaliteti onog što je vidljivo. Time je projekt gotovo heretičan u odnosu na današnje mainstream projekte po kojima je sve što je iz predratne građanske kulture zlata vrijedno.

Naime, za prevladavajući broj radova danas bismo rekli da je niske vrijednosti. Kreću se od idealizirane folkloristike, sladunjavih pejzaža ili veduta koje naginju realizmu ili umivenom impresionizmu, ima i neuvjerljivih oponašanja svjetskih uzora, opreznih u iskoraku u svijet novoga, bez razumijevanja konteksta.

Prema podacima koji su nam predočeni, ispada da u ono doba Galerija umjetnina nije bila lokomotiva za kulturni podstrek, već da se kulturni progres odvijao s izložbama u Salonu Galić, a da je ova kulturna institucija uglavnom kupovala djela sumnjive kvalitete ili iz prošlih stoljeća.

S druge strane, izložba pokazuje da je bilo u tom vremenu kvalitetnih realizacija, od kojih neke tek sada imaju priliku ugledati svjetlo dana. Kako bilo, vrijedi vidjeti portrete Cate Dujšin Ribar, od manje poznatih autora istaknuli bismo ekspresivne pejzaže Rudolfa Gerharta Bunka. Također, izložba donosi manje poznata djela Krizmana, Miše, Aralice, Tartaglie, Vidovića, Uvodića, Zuppe, Joba i Parača.

Svakako treba istaknuti grafičku mapu “Beton” iz 1930. jednog od naših najznačajnijih avangardnih umjetnika Sergija Glumca (za koju ne znamo kako se našla na izložbi) s upečatljivim ambijentom gradnje tržnice Dolac u Zagrebu gdje se proces rada, sa skelama, strojevima i radnicima, pretvara u ekspresivne vizije.

Interesantni plakati

Glumac je malo poznata i posve netipična pojava. S dvadeset pet godina u vlastitoj nakladi je 1928. izložio mapu “Le Metro” u Parizu, a iduće godine u Barceloni da bi mu je tada otkupio The British Museum….

Ali, posebnost izložbe su plakati za onodobne izložbe u Salonu Galić. Ako jezik modernosti neki umjetnici nisu lako prenijeli na svoje slike, zbog vlastitog otpora ili otpora sredine u kojoj su stvarali, zato na plakatima s lakoćom svladavaju zahtjeve novog doba, forme reduciraju na bitnost, a zanimljivim i jednostavnim elementima i efektnim bojama dobivaju svježe kompozicije koje govore jezikom svoga vremena, čak iz provincije.

Jedan manji dio izložbe, oko četrdeset slika, je na gornjoj etaži. Označen je crvenim točkama uz slike koje su u stalnom postavu. To je reprezentativni dio izložaka, sa probranim djelima Plančića, Joba, Tartaglie, Zuppe, Vidovića...

Naime, u prizemlju se nalaze slike koje su donesene iz depoa iz Lovretske ulice ili posuđene iz privatnih zbirki. Sa ovom izložbom ujedno otkrivamo kako je važan posao kustosa, jer izložba je uvijek interpretacija, kao što je i povijest umjetnosti velika konstrukcija uostalom. Stručnjaci su potrebni da vrednuju i izdvajaju djela koliko god na njih grintali.
Ukus se s vremenom mijenja, a kriteriji nisu neupitni.

Može se pogriješiti do neke mjere u poznavanju nekog vremena, može se pogriješiti potpuno kod vrednovanja nekih autora, ali ne može se pogriješiti apsolutno pa provinciju zamijeniti s metropolom.

[jcfields] => Array ( ) [event] => stdClass Object ( [BeforeDisplay] => [AfterDisplay] => [AfterDisplayTitle] => [BeforeDisplayContent] => [AfterDisplayContent] => [OCMBeforeDisplay] => [OCMAfterDisplay] => [OCMAfterDisplayTitle] => [OCMBeforeDisplayContent] => [OCMAfterDisplayContent] =>

Joško Šupić/HANZA MEDIA

[OCMUserDisplay] => [OCMCommentsCounter] => [OCMCommentsBlock] => ) [image] => [imageWidth] => 600 [comments] => Array ( ) [absoluteURL] => https://slobodnadalmacija.hr/kultura/ostalo/mozda-je-tesko-priznati-ali-evo-dokaza-da-je-splitska-scena-tridesetih-godina-bila-kulturoloski-zaostala-1025306 [emailLink] => /component/mailto/?tmpl=component&template=site&link=506b8067235e64a36becd4c63be5f717fe457c38 [twitterURL] => http://twitter.com/intent/tweet?text=%E2%80%98Mo%C5%BEda+je+te%C5%A1ko+priznati%2C+ali+evo+dokaza+da+je+splitska+scena+tridesetih+godina+bila+kulturolo%C5%A1ki+zaostala%E2%80%98&url=https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fkultura%2Fostalo%2Fmozda-je-tesko-priznati-ali-evo-dokaza-da-je-splitska-scena-tridesetih-godina-bila-kulturoloski-zaostala-1025306 [socialLink] => https%3A%2F%2Fslobodnadalmacija.hr%2Fkultura%2Fostalo%2Fmozda-je-tesko-priznati-ali-evo-dokaza-da-je-splitska-scena-tridesetih-godina-bila-kulturoloski-zaostala-1025306 )

Array ( [1] => stdClass Object ( [id] => 2 [name] => Superscript Title [value] => MEĐU EKSPONATIMA [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 2 [alias] => SuperscriptTitle ) [2] => stdClass Object ( [id] => 61 [name] => Contains Infographic [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 4 [alias] => contains_infographic ) [3] => stdClass Object ( [id] => 62 [name] => Without ads [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 5 [alias] => Withoutads ) [4] => stdClass Object ( [id] => 63 [name] => Photo gallery [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 6 [alias] => Photo_gallery ) [5] => stdClass Object ( [id] => 64 [name] => Promo [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 7 [alias] => promo ) [7] => stdClass Object ( [id] => 67 [name] => Contains video [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 9 [alias] => contains_video ) [8] => stdClass Object ( [id] => 68 [name] => Premium content [value] => ON [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 10 [alias] => premium_content ) [9] => stdClass Object ( [id] => 69 [name] => Exclude comments [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 11 [alias] => exclude_comments ) [10] => stdClass Object ( [id] => 70 [name] => Open link in new window [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 12 [alias] => open_link_in_new_window ) [11] => stdClass Object ( [id] => 71 [name] => Horizontal crop of the main photo [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 13 [alias] => horizontal_crop_of_the_main_photo ) [12] => stdClass Object ( [id] => 73 [name] => No-index [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 15 [alias] => no_index ) [13] => stdClass Object ( [id] => 74 [name] => No-cache [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 16 [alias] => no_cache ) [14] => stdClass Object ( [id] => 77 [name] => Don't show on the front page [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 17 [alias] => dont_show_on_the_front_page ) [15] => stdClass Object ( [id] => 78 [name] => Related on bottom [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 18 [alias] => related_on_bottom ) [16] => stdClass Object ( [id] => 79 [name] => Live button [value] => OFF [type] => radio [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 19 [alias] => live_button ) [24] => stdClass Object ( [id] => 88 [name] => Headline C [value] => 1 [type] => textarea [group] => 9 [published] => 1 [ordering] => 27 [alias] => headline_c ) )

17. svibanj 2024 00:50

'Kusavo izlaganje'

Status sluškinje

Bez glavnog prostora

Raskorak

Klonili se politike

Interesantni plakati

'Kusavo izlaganje'

Status sluškinje

Bez glavnog prostora

Raskorak

Klonili se politike

Interesantni plakati

‘Možda je teško priznati, ali evo dokaza da je splitska scena tridesetih godina bila kulturološki zaostala‘

Slikarstvo veliki umjetnik Izlagao je uz Vidovića, a danas ga se malo tko sjeća. Angjeo Uvodić je zaboravljeni splitski velikan karikature Pročitaj više

Slikarstvo 70 GODINA UMJETNOSTI Petar Jakelić: Neshvatljivo mi je da netko maltretrira ženu, a oni koji to rade sliče na mog ‘Pijanog sivonju‘ Pročitaj više