stdClass Object
(
[id] => 636360
[title] => Mihovil Rismondo uoči izložbe u Splitu: Tko piše haiku zlo ne misli jer haiku je ljepota osjećaja. U haiku slikama to želim pokazati
[alias] => mihovil-rismondo-uoci-izlozbe-u-splitu-tko-pise-haiku-zlo-ne-misli-jer-haiku-je-ljepota-osjecaja-u-haiku-slikama-to-zelim-pokazati
[catid] => 256
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
“Ako ćete me objavljivati, molim vas dvije stvari: budete li stavljali moju fotografiju odaberite neku koja figura, i drugo, objavite mi ove haiku-slike, svakako ‘Cvrčka’.”
Kao što vidite, nije problem ispoštovati ove uvjete. Mihovil Rismondo, za prijatelje Miće, Splićanima i šire poznat je kao vaterpolist Jadrana (1965.-1975.), marketinški stručnjak, profesor ekonomije i sportski djelatnik.
“Moj život je na neki način išao kao voda. Ona ide pravcima koji su joj najlakši, najlogičniji.” kaže.
Ovaj žvelti 70-godišnjak za Slobodnu Dalmaciju je radio projekt referenduma za naziv autoceste koji je rezultirao imenom Dalmatina, Playboy je napunio razodjevenim Sarajkama za zimsku Olimpijadu 1984., prije 90-ih je u OZEHA-u dugo godina vodio kampanju “Eva sardine”, pisao je i režirao reklame koje je snimao nedavno preminuli Andrija Pivčević, legendarni autor reklama za Pipi, predavao je na splitskoj Ekonomiji, a umalo je realizirao i veteransku inačicu Mediteranskih igara u Splitu. Sad, 8. prosinca, u Muzeju grada Splita izložit će svoje haiku-slike. I nije mu prvi put da izlaže.
Dosad ste imali nekoliko izložbi, ali na temu Silbe. Prvo to razriješimo; zašto Silba, a ne, recimo, Brač?
- Mater me dovela na Silbu kad sam imao nekoliko mjeseci i otada sam svake godine tamo. To je moj ljetni boravak. S druge strane, kad sam počeo raditi slike, jedna od slika koja se pojavila sama od sebe bila je Silba. Onda sam neke popularne plaže na Silbi – Traticu, Šotorišće… - radio na temelju njihova imena. To su zapravo loga koja ja zovem logostip.
Ovo “s” umećem jer je posrijedi riječ-slika. Postoji taj tzv. language-art, gdje se zapravo riječi i slova osamostaljuju i postaju zasebno umjetničko djelo. Mi smo pomalo izlizali riječi, a neke su i promijenile značenje.
Kad vam netko u Splitu kaže da vas je “ubra”, onda znate da niste cvijet, nego da ste shvaćeni. U komunikaciji se često gubi temeljno značenje, a ja ga pokušavam vratiti kroz vlastiti doživljaj.
Sad imate izložbu koju definira termin haiku-slike. Ne želite sliku osloboditi riječi, a ni obratno. Kao da plaćate dug marketinškom stručnjaku u sebi?
- Sigurno da se osjeća to što sam radio u promociji i marketingu. Ali ima i sretnih okolnosti, kao što je ona da sam prije 40 godina došao u posjed dvije knjige - jedna je “Montaža atrakcija” Sergeja Ejzenštejna.
Ejzenštejn, kad je stvarao jezik filma, nije imao oglednih primjera u svom mediju, nego ih je tražio u različitim umjetnostima i gledao kako će to primijeniti na filmu.
On kaže: “Piscu je vrlo lako napisati ‘Na vrhu brda stajala je kućica u zimskoj noći iz koje je dopiralo sirotinjsko svjetlo’. Međutim, kad vi idete napraviti tu sliku, teško je postići to ‘sirotinjsko svjetlo’”. Tranzicija riječi u sliku je dosta zahtjevna.
Istovremeno sam dobio knjigu Vladimira Devidea “Japanska haiku poezija”. Ejzenštejn je u svojoj knjizi analizirao jedan haiku: “Čuj fazanov krik, ispij široko polje u jednom gutlju.”
On to vidi ovako: “Čuj fazanov krik” je zvuk, “ispij široko polje” je prostor, “u jednom gutlju” je vrijeme. To je analiza koju je dalje razvijao u pravcu filma. Mene je to u stvari potaklo i tada sam počeo razmišljati o haikuu.
Radio sam to za sebe i nisam imao potrebe formalizirati to u konkretne radove nego je sve završilo u kućnoj arhivi, u kojoj je pohranjeno milijardu ideja.
Prvi rođak moga oca, prof. Vladimir Rismondo - poznati splitski povjesničar, napisao je prvi predgovor za slikara Marina Tartagliu - na jedan moj upit oko toga zašto se nije posvetio isključivo umjetničkom radu, jer pisao je i pjesme itd., rekao mi je: “Radi toga što onda moraš ići u kompromise i moraš se na određeni način komercijalizirati da bi imao kakve-takve prihode. Tako zapravo odstupaš od samoga sebe.”
Tako da ako me pitate zašto sam se tek sad počeo baviti ovim, a ne prije 40 godina, to je zbog toga što sad kompromise ne moram raditi.
I tako ste ušli u likovnost…
- Umjetnost je prisutna u mom životu odavno - od gimnazije, preko kinokluba... S 19 godina sam išao na filmsku akademiju u Zagreb, i nisam se uspio upisati.
Pa sam upisao ekonomiju jer sam smatrao da je najšira i da ostavlja otvorene mogućnosti. Čim sam završio ekonomiju počeo sam se baviti promocijom, i unutar nje sam napravio puno stvari, a da se to i ne zna, jer kako sam radio određeni posao unutar tvrtke, nisam smio raditi i kreativni dio posla da ne bi ispalo da sam u sukobu interesa, da sam sebi dajem poslove i slično.
Pa sam neke stvari odrađivao da nitko ne zna. Tako sam 1985. s Radom Šerbedžijom i Aleksandrom Kosanović napravio TV spot na temu Cesarićeve pjesme “Jesenje jutro”.
Pisao je o tome i Momčilo Popadić u “Slobodnoj”. Međutim, problem je bio što je produkcija bila izuzetno skupa i RTZ jednostavno to nije htio financirati, nego su htjeli pojednostavniti, na što opet nisam htio pristati.
Vrijeme je prolazilo, došao je rat, nakon rata sam neko vrijeme sve to pustio, a onda mi je prije nekoliko godina sin rekao: “Zašto nešto od ovoga doma ne dovedeš u neku formu za prezentaciju?”
Onda je došla izložba Silbe, prvo na otoku, koju smo ponovili i u Splitu, i onda opet u Zadru. Međutim, tek s ovom izložbom haiku-slika predstavljam se kao autor u punom smislu riječi.
Zanimljivo mi je da ste uz japanske majstore haikua Bashoa i Busona našli mjesta i za Nazorova “Cvrčka”. Nekoć ste slično učinili i s Cesarićevim “Slapom”... Ima li u vas šanse koji mlađi pjesnički senzibilitet?
- Kad sam išao u gimnaziju, morao sam iz “Gorskoga vijenca” znati 800 stihova napamet da bih dobio dva. Puno smo pjesama učili napamet i one su mi ostale, zapravo su lijepe.
Ali dapače, htio sam i na ovoj izložbi izložiti par slika na temu suvremenih autora. Splitska pjesnikinja Dunja Kalilić ima ih nekoliko izvrsnih, recimo: “Jopet picigin/joli lito, joli zima/ oni i balunčić. Ili: “Gre na Firule/u likara po pirule/naresa mu drob.
A najbolja mi je: “Vonja murtila./Na stol crveni pjati/šalša o’ pomi.“ Na otvaranje će doći nekoliko djece, koji će recitirati te njezine haikue.
Suvremenici itekako igraju, ali problem kod haikua je taj da je na prvi pogled izuzetno lagan. Tko god da ga piše misli na nešto lijepo a ne na račune za struju. Svejedno, ima loših haikua, koji nisu u karakteru. Jer, haiku je zabilježba trenutka i osjećaja, a mnogi krenu u neke refleksivne stvari.
Spomenuli ste u jednom razgovoru i “Eva sardine”…
- Ona je stvorena prije mene, ‘65. godine, kad je tadašnja Jugoslavija htjela napraviti iskorak u ekonomiji, osmislivši tzv. privrednu reformu. To je olabavilo neke stvari i dogodile se neke sretne okolnosti kao što je taj ulov sardine, koji je bio ogroman. Tržište je bilo preplavljeno.
Pojavio se problem plasmana. Slavoncima nije bilo “ptice do prasice”, a Dalmatincima do friške ribe. Pojavilo se pitanje: tko će svu tu ribu konzumirati? Onda se krenulo na djecu, i odatle Eva, crtić s moržem.
Kad sam došao u OZEHA (Oglasni zavod Hrvatske op.a.), najveću marketinšku agenciju na ovim prostorima, naslijedio sam tu kampanju i vodio je do početka rata. Borivoj Dovniković Bordo radio je filmove, Jova Dodig vizuale, pa i famoznog morža, i to vam je bila Eva sardina.
Imali smo jedan projekt koji nažalost nikad nije izišao vani. Pokojni Gobbo iz “Otprilike ovako” pjevao je pjesmu “Eva” u hrvatskoj, srpskoj, albanskoj, makedonskoj i slovenskoj verziji.
Međutim, to je bilo točno pred rat i nikad nije krenulo. Ljudi su se još šalili s tim nacionalnim tenzijama, pa smo govorili kako ćemo u Beogradu pustiti albansku pjesmu, a u Prištini srpsku. Međutim, zapjevali su jedni drugima i bez toga. I bez šale.
Bili ste tajnik udruge “Split grad sporta”, kao i “Splitskog saveza veteranskog sporta”. U rujnu smo imali 40. rođendan Mediteranskih igara u Splitu. Podigli smo zastavu, imali utrku, nekoliko utakmica, izložbu, vatromet i - idemo dalje!? Možemo li dobiti više od obilježavanja događaja koji je promijenio fizionomiju Splita?
- Prije 40 godina, Split je, zahvaljujući podršci tadašnje države, napravio nešto nevjerojatno. U Split su se ulila ogromna sredstva. Slušao sam jednom Čiču Ganzu koji je ispričao da su samo u elektro infrastrukturu uložena sredstva veća nego u Poljud. Split je napravio sve te silne objekte koje danas nije u stanju održavati. I to je tragedija grada.
Godine 2004. došao sam u kontakt s prof. Jakšom Miličićem, koji je htio dovesti svjetsko atletsko prvenstvo u Split, kao neku lokomotivu za niz kasnijih stvari, baš kao što je i MIS bio lokomotiva.
Pridružio sam se timu i mi smo kao prvi korak doveli Svjetski atletski kup, 2010. na Poljud. Međutim, kako Jakša Miličić nije više bio politički interesantan, a ni mi ostali u ekipi, pojavile su se političke opcije koje nisu pokazale nikakav interes.
I mi smo jednostavno odustali i nismo napravili sljedeći korak. Napravljen je Svjetski atletski kup kao jedna manifestacija koja je bila zgodna, ali ona je trebala biti samo stepenica.
Godinu dana nakon toga, 2011., došao sam na ideju da se naprave veteranske Mediteranske igre, i to na 40. godišnjicu. Znači, imali smo osam godina da se to pripremi. Počeo sam na tome raditi, skupio se jedan tim, prof. Miličić bio je na čelu, napravljen je jedan vrlo ozbiljan elaborat. Međutim, vrlo brzo se pojavila logika “a di sam tu ja”. Ovaj kaže - mene interesira jedriličarstvo, drugoga tenis, trećega nešto treće i izgubila se ideja. Politika i gradska vlast nisu to doživljavale kao projekt i on nije dobio nikakvu podršku.
Mi smo ga tri godine odrađivali i treće godine, 14. 9. 2014., uoči Splitskog dana sporta, bila je jedna manifestacija na koju sam izuzetno ponosan, ali koja je bila i čavao u lijesu projekta – Maraton tri bazena. Plivalo se od “Poška”, preko “Jadrana”, do “Mornara”, zatvorili smo luku na pola sata da mogu proplivati, i to je bio olimpijski plivački maraton, 10 kilometara. Maraton je bio u nedjelju ujutro, a tragedija projekta je da sam u subotu navečer molio Boga da učini nevrijeme, i da se maraton ne održi.
Zašto?
- Zato što smo pored ostalih troškova trebali imati osiguranu stazu, tako da na svakih 50 metara bude brod. Dobio sam podršku od splitskih ribiča, “Lubina”, ekipe s “Poška”, “Mornara”... Ljudi su isplovili i bili na stazi. Ali ti ljudi nisu potpisali nikakvu obavezu niti su dobili neki honorar i zapravo je to bilo čisto volonterstvo. I da je meni netko od njih javio da ga je zabolio stomak ili da je mamuran – ja ne bih imao zaštićenu stazu.
I onda ti se nekome nešto dogodi pa ispadneš kreten koji se igra ljudskim životima. Nakon toga sam rekao - hvala lijepa, doviđenja, projekt MIS veterana i dalje stoji, objavit ću ga na svojoj web stranici, i mislim da je to i dan-danas ogromna prilika za popunu post-sezone. Imao sam čak i jedan “propust”.
Unutar toga projekta naveo sam da stranim sportašima možemo osigurati da probaju zaigrati picigin. Napisao sam kako će ljudi iz društva “Picigin” tim ljudima osigurati loptice, dati im nekakve instrukcije i da će to stranci platiti. To je ispala komercijalizacija, rasprodaja splitske svetinje i što ja znam što sve ne. Meni je žao, ne bih se više u to uključivao, premda bih rado stavio na raspolaganje svoje znanje i iskustvo. Ali biti organizator i nositelj – nema šanse.
Od Amazone do Dalmatine
Jedna američka učenjakinja koja je proučavala plemena Amazone, ispričala je kako tamo djeca dobivaju ime. Pred bebu dođe vrač i daje mu ime, amulet i totem.
Na taj način definira ono što je on vidio u tom djetetu. Kad dijete navrši 15-16 godina, mora napraviti neki čin kojim potvrđuje zrelost i dobiva pravo sebi dati ime.
Nakon toga sam shvatio koliko je važno ime. Zovete se tako kako se zovete jer su vam otac i mater razmišljali o tome, pa ste dobili ime ili po baki i djedu ili po nekome tko vam je bio drag ili su vam dali neko moderno ime jer su se htjeli odmaknuti od tradicije.
Ali nije to bilo nešto usput. Shvatio sam da kad ljudi počnu razmišljati o imenu ceste, da će početi razmišljati o tome što im ona znači. A u tom trenutku bio je jedan negativan stav prema cesti: što će nam to, puno para itd.
Nakon referenduma i imenovanja Dalmatine, nije bilo više niti jednog negativnog komentara. To mi je i bio cilj, a "Slobodna" ga je podržala.
“Ako ćete me objavljivati, molim vas dvije stvari: budete li stavljali moju fotografiju odaberite neku koja figura, i drugo, objavite mi ove haiku-slike, svakako ‘Cvrčka’.”
Kao što vidite, nije problem ispoštovati ove uvjete. Mihovil Rismondo, za prijatelje Miće, Splićanima i šire poznat je kao vaterpolist Jadrana (1965.-1975.), marketinški stručnjak, profesor ekonomije i sportski djelatnik.
“Moj život je na neki način išao kao voda. Ona ide pravcima koji su joj najlakši, najlogičniji.” kaže.
Ovaj žvelti 70-godišnjak za Slobodnu Dalmaciju je radio projekt referenduma za naziv autoceste koji je rezultirao imenom Dalmatina, Playboy je napunio razodjevenim Sarajkama za zimsku Olimpijadu 1984., prije 90-ih je u OZEHA-u dugo godina vodio kampanju “Eva sardine”, pisao je i režirao reklame koje je snimao nedavno preminuli Andrija Pivčević, legendarni autor reklama za Pipi, predavao je na splitskoj Ekonomiji, a umalo je realizirao i veteransku inačicu Mediteranskih igara u Splitu. Sad, 8. prosinca, u Muzeju grada Splita izložit će svoje haiku-slike. I nije mu prvi put da izlaže.
Dosad ste imali nekoliko izložbi, ali na temu Silbe. Prvo to razriješimo; zašto Silba, a ne, recimo, Brač?
- Mater me dovela na Silbu kad sam imao nekoliko mjeseci i otada sam svake godine tamo. To je moj ljetni boravak. S druge strane, kad sam počeo raditi slike, jedna od slika koja se pojavila sama od sebe bila je Silba. Onda sam neke popularne plaže na Silbi – Traticu, Šotorišće… - radio na temelju njihova imena. To su zapravo loga koja ja zovem logostip.
Ovo “s” umećem jer je posrijedi riječ-slika. Postoji taj tzv. language-art, gdje se zapravo riječi i slova osamostaljuju i postaju zasebno umjetničko djelo. Mi smo pomalo izlizali riječi, a neke su i promijenile značenje.
Kad vam netko u Splitu kaže da vas je “ubra”, onda znate da niste cvijet, nego da ste shvaćeni. U komunikaciji se često gubi temeljno značenje, a ja ga pokušavam vratiti kroz vlastiti doživljaj.
Sad imate izložbu koju definira termin haiku-slike. Ne želite sliku osloboditi riječi, a ni obratno. Kao da plaćate dug marketinškom stručnjaku u sebi?
- Sigurno da se osjeća to što sam radio u promociji i marketingu. Ali ima i sretnih okolnosti, kao što je ona da sam prije 40 godina došao u posjed dvije knjige - jedna je “Montaža atrakcija” Sergeja Ejzenštejna.
Ejzenštejn, kad je stvarao jezik filma, nije imao oglednih primjera u svom mediju, nego ih je tražio u različitim umjetnostima i gledao kako će to primijeniti na filmu.
On kaže: “Piscu je vrlo lako napisati ‘Na vrhu brda stajala je kućica u zimskoj noći iz koje je dopiralo sirotinjsko svjetlo’. Međutim, kad vi idete napraviti tu sliku, teško je postići to ‘sirotinjsko svjetlo’”. Tranzicija riječi u sliku je dosta zahtjevna.
Istovremeno sam dobio knjigu Vladimira Devidea “Japanska haiku poezija”. Ejzenštejn je u svojoj knjizi analizirao jedan haiku: “Čuj fazanov krik, ispij široko polje u jednom gutlju.”
On to vidi ovako: “Čuj fazanov krik” je zvuk, “ispij široko polje” je prostor, “u jednom gutlju” je vrijeme. To je analiza koju je dalje razvijao u pravcu filma. Mene je to u stvari potaklo i tada sam počeo razmišljati o haikuu.
Radio sam to za sebe i nisam imao potrebe formalizirati to u konkretne radove nego je sve završilo u kućnoj arhivi, u kojoj je pohranjeno milijardu ideja.
Prvi rođak moga oca, prof. Vladimir Rismondo - poznati splitski povjesničar, napisao je prvi predgovor za slikara Marina Tartagliu - na jedan moj upit oko toga zašto se nije posvetio isključivo umjetničkom radu, jer pisao je i pjesme itd., rekao mi je: “Radi toga što onda moraš ići u kompromise i moraš se na određeni način komercijalizirati da bi imao kakve-takve prihode. Tako zapravo odstupaš od samoga sebe.”
Tako da ako me pitate zašto sam se tek sad počeo baviti ovim, a ne prije 40 godina, to je zbog toga što sad kompromise ne moram raditi.
I tako ste ušli u likovnost…
- Umjetnost je prisutna u mom životu odavno - od gimnazije, preko kinokluba... S 19 godina sam išao na filmsku akademiju u Zagreb, i nisam se uspio upisati.
Pa sam upisao ekonomiju jer sam smatrao da je najšira i da ostavlja otvorene mogućnosti. Čim sam završio ekonomiju počeo sam se baviti promocijom, i unutar nje sam napravio puno stvari, a da se to i ne zna, jer kako sam radio određeni posao unutar tvrtke, nisam smio raditi i kreativni dio posla da ne bi ispalo da sam u sukobu interesa, da sam sebi dajem poslove i slično.
Pa sam neke stvari odrađivao da nitko ne zna. Tako sam 1985. s Radom Šerbedžijom i Aleksandrom Kosanović napravio TV spot na temu Cesarićeve pjesme “Jesenje jutro”.
Pisao je o tome i Momčilo Popadić u “Slobodnoj”. Međutim, problem je bio što je produkcija bila izuzetno skupa i RTZ jednostavno to nije htio financirati, nego su htjeli pojednostavniti, na što opet nisam htio pristati.
Vrijeme je prolazilo, došao je rat, nakon rata sam neko vrijeme sve to pustio, a onda mi je prije nekoliko godina sin rekao: “Zašto nešto od ovoga doma ne dovedeš u neku formu za prezentaciju?”
Onda je došla izložba Silbe, prvo na otoku, koju smo ponovili i u Splitu, i onda opet u Zadru. Međutim, tek s ovom izložbom haiku-slika predstavljam se kao autor u punom smislu riječi.
Zanimljivo mi je da ste uz japanske majstore haikua Bashoa i Busona našli mjesta i za Nazorova “Cvrčka”. Nekoć ste slično učinili i s Cesarićevim “Slapom”... Ima li u vas šanse koji mlađi pjesnički senzibilitet?
- Kad sam išao u gimnaziju, morao sam iz “Gorskoga vijenca” znati 800 stihova napamet da bih dobio dva. Puno smo pjesama učili napamet i one su mi ostale, zapravo su lijepe.
Ali dapače, htio sam i na ovoj izložbi izložiti par slika na temu suvremenih autora. Splitska pjesnikinja Dunja Kalilić ima ih nekoliko izvrsnih, recimo: “Jopet picigin/joli lito, joli zima/ oni i balunčić. Ili: “Gre na Firule/u likara po pirule/naresa mu drob.
A najbolja mi je: “Vonja murtila./Na stol crveni pjati/šalša o’ pomi.“ Na otvaranje će doći nekoliko djece, koji će recitirati te njezine haikue.
Suvremenici itekako igraju, ali problem kod haikua je taj da je na prvi pogled izuzetno lagan. Tko god da ga piše misli na nešto lijepo a ne na račune za struju. Svejedno, ima loših haikua, koji nisu u karakteru. Jer, haiku je zabilježba trenutka i osjećaja, a mnogi krenu u neke refleksivne stvari.
Spomenuli ste u jednom razgovoru i “Eva sardine”…
- Ona je stvorena prije mene, ‘65. godine, kad je tadašnja Jugoslavija htjela napraviti iskorak u ekonomiji, osmislivši tzv. privrednu reformu. To je olabavilo neke stvari i dogodile se neke sretne okolnosti kao što je taj ulov sardine, koji je bio ogroman. Tržište je bilo preplavljeno.
Pojavio se problem plasmana. Slavoncima nije bilo “ptice do prasice”, a Dalmatincima do friške ribe. Pojavilo se pitanje: tko će svu tu ribu konzumirati? Onda se krenulo na djecu, i odatle Eva, crtić s moržem.
Kad sam došao u OZEHA (Oglasni zavod Hrvatske op.a.), najveću marketinšku agenciju na ovim prostorima, naslijedio sam tu kampanju i vodio je do početka rata. Borivoj Dovniković Bordo radio je filmove, Jova Dodig vizuale, pa i famoznog morža, i to vam je bila Eva sardina.
Imali smo jedan projekt koji nažalost nikad nije izišao vani. Pokojni Gobbo iz “Otprilike ovako” pjevao je pjesmu “Eva” u hrvatskoj, srpskoj, albanskoj, makedonskoj i slovenskoj verziji.
Međutim, to je bilo točno pred rat i nikad nije krenulo. Ljudi su se još šalili s tim nacionalnim tenzijama, pa smo govorili kako ćemo u Beogradu pustiti albansku pjesmu, a u Prištini srpsku. Međutim, zapjevali su jedni drugima i bez toga. I bez šale.
Bili ste tajnik udruge “Split grad sporta”, kao i “Splitskog saveza veteranskog sporta”. U rujnu smo imali 40. rođendan Mediteranskih igara u Splitu. Podigli smo zastavu, imali utrku, nekoliko utakmica, izložbu, vatromet i - idemo dalje!? Možemo li dobiti više od obilježavanja događaja koji je promijenio fizionomiju Splita?
- Prije 40 godina, Split je, zahvaljujući podršci tadašnje države, napravio nešto nevjerojatno. U Split su se ulila ogromna sredstva. Slušao sam jednom Čiču Ganzu koji je ispričao da su samo u elektro infrastrukturu uložena sredstva veća nego u Poljud. Split je napravio sve te silne objekte koje danas nije u stanju održavati. I to je tragedija grada.
Godine 2004. došao sam u kontakt s prof. Jakšom Miličićem, koji je htio dovesti svjetsko atletsko prvenstvo u Split, kao neku lokomotivu za niz kasnijih stvari, baš kao što je i MIS bio lokomotiva.
Pridružio sam se timu i mi smo kao prvi korak doveli Svjetski atletski kup, 2010. na Poljud. Međutim, kako Jakša Miličić nije više bio politički interesantan, a ni mi ostali u ekipi, pojavile su se političke opcije koje nisu pokazale nikakav interes.
I mi smo jednostavno odustali i nismo napravili sljedeći korak. Napravljen je Svjetski atletski kup kao jedna manifestacija koja je bila zgodna, ali ona je trebala biti samo stepenica.
Godinu dana nakon toga, 2011., došao sam na ideju da se naprave veteranske Mediteranske igre, i to na 40. godišnjicu. Znači, imali smo osam godina da se to pripremi. Počeo sam na tome raditi, skupio se jedan tim, prof. Miličić bio je na čelu, napravljen je jedan vrlo ozbiljan elaborat. Međutim, vrlo brzo se pojavila logika “a di sam tu ja”. Ovaj kaže - mene interesira jedriličarstvo, drugoga tenis, trećega nešto treće i izgubila se ideja. Politika i gradska vlast nisu to doživljavale kao projekt i on nije dobio nikakvu podršku.
Mi smo ga tri godine odrađivali i treće godine, 14. 9. 2014., uoči Splitskog dana sporta, bila je jedna manifestacija na koju sam izuzetno ponosan, ali koja je bila i čavao u lijesu projekta – Maraton tri bazena. Plivalo se od “Poška”, preko “Jadrana”, do “Mornara”, zatvorili smo luku na pola sata da mogu proplivati, i to je bio olimpijski plivački maraton, 10 kilometara. Maraton je bio u nedjelju ujutro, a tragedija projekta je da sam u subotu navečer molio Boga da učini nevrijeme, i da se maraton ne održi.
Zašto?
- Zato što smo pored ostalih troškova trebali imati osiguranu stazu, tako da na svakih 50 metara bude brod. Dobio sam podršku od splitskih ribiča, “Lubina”, ekipe s “Poška”, “Mornara”... Ljudi su isplovili i bili na stazi. Ali ti ljudi nisu potpisali nikakvu obavezu niti su dobili neki honorar i zapravo je to bilo čisto volonterstvo. I da je meni netko od njih javio da ga je zabolio stomak ili da je mamuran – ja ne bih imao zaštićenu stazu.
I onda ti se nekome nešto dogodi pa ispadneš kreten koji se igra ljudskim životima. Nakon toga sam rekao - hvala lijepa, doviđenja, projekt MIS veterana i dalje stoji, objavit ću ga na svojoj web stranici, i mislim da je to i dan-danas ogromna prilika za popunu post-sezone. Imao sam čak i jedan “propust”.
Unutar toga projekta naveo sam da stranim sportašima možemo osigurati da probaju zaigrati picigin. Napisao sam kako će ljudi iz društva “Picigin” tim ljudima osigurati loptice, dati im nekakve instrukcije i da će to stranci platiti. To je ispala komercijalizacija, rasprodaja splitske svetinje i što ja znam što sve ne. Meni je žao, ne bih se više u to uključivao, premda bih rado stavio na raspolaganje svoje znanje i iskustvo. Ali biti organizator i nositelj – nema šanse.
Od Amazone do Dalmatine
Jedna američka učenjakinja koja je proučavala plemena Amazone, ispričala je kako tamo djeca dobivaju ime. Pred bebu dođe vrač i daje mu ime, amulet i totem.
Na taj način definira ono što je on vidio u tom djetetu. Kad dijete navrši 15-16 godina, mora napraviti neki čin kojim potvrđuje zrelost i dobiva pravo sebi dati ime.
Nakon toga sam shvatio koliko je važno ime. Zovete se tako kako se zovete jer su vam otac i mater razmišljali o tome, pa ste dobili ime ili po baki i djedu ili po nekome tko vam je bio drag ili su vam dali neko moderno ime jer su se htjeli odmaknuti od tradicije.
Ali nije to bilo nešto usput. Shvatio sam da kad ljudi počnu razmišljati o imenu ceste, da će početi razmišljati o tome što im ona znači. A u tom trenutku bio je jedan negativan stav prema cesti: što će nam to, puno para itd.
Nakon referenduma i imenovanja Dalmatine, nije bilo više niti jednog negativnog komentara. To mi je i bio cilj, a "Slobodna" ga je podržala.
“Ako ćete me objavljivati, molim vas dvije stvari: budete li stavljali moju fotografiju odaberite neku koja figura, i drugo, objavite mi ove haiku-slike, svakako ‘Cvrčka’.”
Kao što vidite, nije problem ispoštovati ove uvjete. Mihovil Rismondo, za prijatelje Miće, Splićanima i šire poznat je kao vaterpolist Jadrana (1965.-1975.), marketinški stručnjak, profesor ekonomije i sportski djelatnik.
“Moj život je na neki način išao kao voda. Ona ide pravcima koji su joj najlakši, najlogičniji.” kaže.
Ovaj žvelti 70-godišnjak za Slobodnu Dalmaciju je radio projekt referenduma za naziv autoceste koji je rezultirao imenom Dalmatina, Playboy je napunio razodjevenim Sarajkama za zimsku Olimpijadu 1984., prije 90-ih je u OZEHA-u dugo godina vodio kampanju “Eva sardine”, pisao je i režirao...
