Točno na devedeseti rođendan pjesnika Petra Gudelja (Podosoje, 29. rujna 1933.), u izdanju Školske knjige izlazi njegova "Gora oko dvora", začudna zbirka dnevnih/dnevničkih zapisa koji su nastali od 13. veljače 2021. do 2. ožujka 2022. uglavnom u pjesnikovu podnebesnom zagrebačkom stanu s pogledom na Medvednicu i šumskoj kući na brdu u Dubravi Pušćanskoj.
Svojevrsni nastavak životopisa i pjesmopisa "Za svojim pjesmama" i lirskog dnevnika "Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime", "Gora oko dvora" žanrovski je hibrid odrediv kao poezija u prozi, dnevnik, memoaristika i pripovjedna proza s lirskim elementima. Treći dio toga memoarskog serijala hrvatskog pjesnika koji je živio u Beogradu do 1990. godine, a potom se vratio u domovinu, može se nabaviti s popustom od 10 posto u prednarudžbi u webshopu Školske knjige.
Od prvih do posljednjih redaka, neovisno o temama, poetski naboj Gudeljevih stihova i zapisa ne gubi uvjerljivost i snagu. U Gori oko dvora pjesnik opsesivno traga za kućom u šumi podno Medvednice, za grobnim mjestom pred crkvom u Podosoju, za priznanjem unutar kanona hrvatske književnosti… Osim što otvara bolno pitanje pripadnosti, tuži se zbog zdravstvenih tegoba u poodmakloj dobi, osluškuje blizinu smrti i jedinog pravog sugovornika pronalazi u prirodi i šumi, među omorikama i javorima, žunama, kukavicama i prepelicama.
U velikom broju lirskih zapisa u "Gori oko dvora" sâm se pjesnik jada kako je nezamijećen, neprepoznat i nepročitan u vlastitoj sredini i u hrvatskoj književnosti, navodi u pogovoru knjige Damir Pešorda. Iako na tome tragu o njemu i njegovu pjesništvu posljednjih desetljeća pišu Slobodan Prosperov Novak, Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović i Gloria Lujanović, Damir Pešorda osporava to prilično ukorijenjeno mišljenje.
"Istina je da Gudelj nije dobio zasluženo priznanje, pa ni mjesto u suvremenoj hrvatskoj poeziji, osobito za svoje knjige iz beogradskog razdoblja, no s druge strane njegovo poetsko pismo postaje sve prepoznatije i priznatije u hrvatskoj književnoj javnosti, i to u vremenu kada poezija općenito nije na nekoj cijeni", piše Pešorda. "Doduše, ne obasiplju ga baš književnim nagradama, pa ipak je dobio Nagradu Tin Ujević (2002.), Nagradu Fonda Miroslav Krleža (2011.) i Goranov vijenac (2010.). Međutim, u Akademiju ga ne pripuštaju nikako, a u antologije slabo, no to je u Hrvatskoj tako, koterije se u našoj sredini grade od mladosti i cijeli život dograđuju i njeguju, tu kasnodošlice nemaju šanse", primjećuje Damir Pešorda.
Dodatni razlog za ignoriranje Petra Gudelja autor predgovora pronalazi u "imotskom eruptivnom talentu koji ne sjeda baš najbolje arbitrima hrvatske kulturne scene, gospodarima hrvatske književnosti, kako ih Gudelj na jednome mjestu naziva". Uspoređuje ga s Tinom Ujevićem koji je književnu besmrtnost stekao tek nakon smrti i Ivanom Raosom kojega se nikad nije primjereno vrednovalo.
Upravo ta trojica pisaca, koliko god različita bila, ističe Pešorda, imaju nešto zajedničko što ih čini jedinstvenima u okviru hrvatske književnosti – to je ta "mitska i mitotvorna žica, ta prisnost s nebom i zemljom, s kljenom i grabom, s jarcem i vukojarcem, s burom i ilinštakom, s brojalicom i bajalicom, s križem i vilinskim svijetom istodobno".
"Zemlja je zvijezda, zemlja je majka, zemlja je domovina. Mi smo zemlja. Koja je prohodala i progovorila. Osvijestila se, posvijestila se, napisala pjesmu Imati jezik, imati zemlju. Jednu od mnogih u kojima/ kojima/ se čudim, divim i zahvaljujem što imam zemlju, u sebi i pod sobom: majku, hraniteljicu, domovinu i postelju u koju ću leći i provoditi vječnost. Jezik, koji zovem hrvatskim, kojim ću sve to iskazati, izgrcati. Nikada dovoljno izmoliti, izgovoriti i zahvaliti za taj neizmjerni dar", izjavio je svojedobno Petar Gudelj, pjesnik koji sebe naziva "samoniklim, iz zemlje izniklim, Pelazgom".