Nakon što je objavila "Jakovljeve ljestve", Ljudmila Ulicka se u (barem) jednom intervjuu požalila kako ju je rad na tome romanu prilično iscrpio te kako će se ubuduće uglavnom posvetiti kraćim proznim formama.
K tome je dodala i zanimljivu opasku kako neki njezini romani uopće nisu trebali to postati. Izvorno su zamišljeni kao priče, a onda kao da su se oteli kontroli i protegnuli u opsežne, slojevite knjige. Ta me je najava malo rastužila i zabrinula, jer nas je autorica razmazila svojim zamašnim librima u kojima se čitatelj imao prilike ne samo upoznati, nego i intimizirati s velikim ansamblom osebujnih, nijansiranih likova.
Dosljedna najavi, umjesto još jednog debelog romana, objavila je elegantnu zbirku priča "O tijelu duše" (na hrvatski ju je preveo Igor Buljan) i...