Povijest ljudskoga roda obično predočavamo kao trivijalni strip na čijemu je početku tupi, bradati tip koji živi u pećini, skuplja bobice, lovi sitnu divljač ili rasteže strvinu krupne, koju je usmrtila neka opasna zvijer, dopola je pojela, a ostatak prepustila truljenju.
Do pete ili šeste sličice on već zida velebne katedrale i stvara umjetnička djela neprolazne vrijednosti, oko desete patentira renesansu, a najkasnije do petnaeste parni stroj, da bi već prije dvadesete krenuo u osvajanje svemira.
Tako predočena, povijest sliči ravnoj crti koja se postojano uspinje, da bi se jednoga dana dobacila nebu pod oblake, jer progres naše vrste nitko i ništa ne može dovesti u pitanje.