StoryEditorOCM
KnjiževnostLIBROFILIJA

Čapekove ‘Pripovijetke iz jednog i drugog džepa‘: češki krimići i talijanska reklama za sladoled

Piše Ivica Ivanišević
18. srpnja 2024. - 18:32

Dajmo oduška fantaziji. Zamislimo da postoji visoki književni tribunal i da se na njemu treba odlučiti o sudbini detektivske proze. Sva je prilika da bi se tužitelj zauzimao za politiku ne etičkog, nego estetičkog čišćenja. Predan uvjerenju kako visoka i niska literatura ne mogu ići zajedno, on bi pokušao učiniti sve što je u njegovoj moći da taj trivijalni žanr otjera u progonstvo i ilegalu. A zašto? Zato što je svaki krimić skrojen od samih klišeja, autor mora slijediti strogi protokol obvezujućih pravila, ne smije dati oduška svojoj kreativnosti, nego je, naprotiv, mora sputavati i gušiti. Govorimo, dakle, o nečemu što je, u najboljem slučaju, tek relativno pristojno obrtništvo, a nipošto ne umjetnost.

U tome procesu rado bih se angažirao kao branitelj i svome bih jurističkom suparniku uzvratio kako ne može biti više u krivu. Svako pravilo postoji samo zato da bi ga daroviti pisac mogao prekoračiti, pa, ako treba, i iznevjeriti. Jedino što je zaista bitno jest da ponudi misterij koji će zaokupiti pažnju čitatelja. No to bi, po mom dubokom uvjerenju, trebala biti zadaća svih pisaca, a ne samo autora iz niše proze detekcije. Taj misterij ne mora nužno biti povezan s nekim zločinom, ne trebaju nam ni trupla, ni ubojice, ni policajci, ni bog jokin, samo pitanje koje će u nama razgoriti žudnju za razumijevanjem postupaka likova o kojima autor pripovijeda. A kada bi došao trenutak da svoje sasvim načelne stavove pokušam obrazložiti oslanjajući se na konkretne primjere, izabrao bih Karela Čapeka.

vrlo utjecajno SF djela

Njega se obično povezuje s jednim drugim popularnim, od snobova prezrenim žanrom, znanstvenom fantastikom. Nikakvo čudo znamo li da je napisao cijeli niz vrlo utjecajnih SF djela. Konačno, upravo on u svojoj je drami „R.U.R“ iz 1920. godine, koja se bavi pobunom androidnih sluga, skovao riječ robot. No, ovaj doktor filozofije i novinar bavio se i političkom publicistikom, literaturom za djecu, satirom, putopisima... Među ostalim, objavio je i jednu zbirku kratkih detektivskih storija pod naslovom „Pripovijetke iz jednog i drugog džepa“, a koju odnedavno možemo čitati u prijevodu Katice Ivanković i izdanju Petrinih knjiga.

image

Karel Čapek

Profimedia

Ta knjiga zoran je primjer da granice detektivskoga žanra nisu tijesne i sputavajuće, nego široke, ustvari nepregledne. Radi se o 48 kratkih priča koje su izvorno bile objavljivane u novinama, što je diktiralo njihov ograničeni opseg. No autoru nitko nije diktirao kako će se nositi s narudžbom, pa je on ponudio prebogatu paletu različitih spisateljskih strategija. Svaka storija ima u svojoj srži nekakav misterij, i na toj točki počinju, ali počesto i završavaju sve sličnosti među njima. Kudikamo više nego istražnom procedurom Čapek je zaokupljen filozofskim pitanjima koja se tiču različitih aspekata ljudske egzistencije. Kome to zvuči pomalo nadmeno i pretenciozno, ne mora se plašiti, on je prije i poslije svega bio duhovito čeljade, sklono satiriziranju mnogih društvenih fenomena.

talent i inventivnost

Maestralan primjer njegova talenta i inventivnosti nudi nam priča pod naslovom „Posljednji sud“. Događa se na onome svijetu i bavi se slučajem višestrukog ubojice, stanovitog Kuglera, kojemu su žandari konačno došli glave. Kao i svi pokojnici, izveden je pred senat sastavljen od preminulih sudaca koji moraju odlučiti o njegovoj sudbini, čekaju li ga vječne radosti ili muke. No prije toga ta časna gospoda moraju saslušati svjedoka, a radi se o Bogu svemogućem koji u sudnicu stiže kao iz talijanske reklame za sladoled, u plavome plaštu posutom zlatnim zvijezdama.

Optuženi će ga u jednom trenutku upitati zašto on sam ne donosi presudu, nego je pristao biti običnim svjedokom. „Zato što sve znam“, odgovara mu Svevišnji. „Kad bi suci znali sve, ali baš sve, ni oni ne bi smjeli suditi; onda bi sve razumjeli, tako da bi ih srce zbog toga boljelo. Kako bih ja mogao tebi suditi? Sudac zna samo za tvoje zločine; ali ja o tebi znam sve. Sve, Kugleru. I zato ti ja ne mogu suditi.“ Kugler se, međutim, ne predaje, zanima ga zašto isti ljudi koji su na zemlji krojili pravdu to čine i na nebu. Ovako mu Bog odgovara: „Zato što čovjek pripada čovjeku.(...) Kugleru, vjeruj mi tako i treba biti; ljudi ne zaslužuju nikakvu drugu pravdu osim ljudske.“

Tko i dalje vjeruje da je Čapek napisao „samo“ detektivsku priču, a ne uz to i filozofsku raspravu, paprenu satiru te neodoljivo zabavan skeč montyphytonovskog duha, pravo mu budi. Čitatelji s nešto više intelektualne širine lako će, međutim, shvatiti da ovaj libar zorno svjedoči o neograničenim mogućnostima jednog ponižavanog žanra. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
08. studeni 2024 04:11