Borivoj Radaković kroz cijelu se spisateljsku karijeru bavi jednom jedinom temom. Predmet njegova interesa jest sloboda, i to osobna, a ne kolektivna. Zato u njegovim knjigama nitko ne puca i ništa se ne osvaja.
U njima se “samo” brani pravo na život po vlastitoj mjeri, pravo na izbor društvene uloge, a ne pokorno pristajanje na ono što nam je “zapisano” samim činom rođenja u tijelu, obitelji, naciji... Još od svoga romanesknog prvijenca “Sjaj epohe”, vjerojatno jedine hrvatske knjige u zadnjih tridesetak godina koju imamo razloga zvati kultnom, Radaković se nepokolebljivo i dosljedno zauzima za širenje prostora slobode, što je u našim društvenim okolnostima subverzivan izbor. Odnosno bio bi da je ikoga briga što pisci škrabaju. Ali znate već kako kod nas stoje stvari, književnost je na samom dnu liste društvenih interesa i prioriteta. Da kojim slučajem nije, da je važna i utjecajna, Radakovića bi bili puni portali, hiperpatriotski i turoboklerikalni mediji rastezali bi mu crnu i bijelu džigericu (koje bi oni, dabome, zvali plućima i jetrom, ne dopuštajući nikome da se služi riječima suspektnog, dakle, istočnog porijekla).
Otpor i žudnja
Paradoksalno, iako nepokolebljivo brani pravo svojih likova, pa onda i svih živih, stvarnih ljudi, da prestanu biti ono što okolina od njih očekuje, i da postanu što god požele biti, Radaković ne piše aktivističku prozu koja ujeda, grize i zasijeca. Kako su uglavnom sve njegove priče ljubavne, on je kudikamo više nježan nego što je borben. I kada malograđaninu u lice pljuje istinu o njegovom šovinizmu, čitatelj zna da on to ne čini zato što misli da ga može preobratiti, nego naprosto zato što ne može šutjeti i pristati na laž. Ali već nekoliko redaka dalje, sav će se žar otpora pretopiti u izraze ljubavi ili makar čežnje odnosno žudnje.
Nakon što se u prethodnoj knjizi, zbirci priča pod naslovom “Ne plači, dušo”, trsio detabuizirati seksualnost na pragu jeseni života, novim romanom “Divno nam je s nama” skida koprenu s još jedne teme o kojoj se kod nas, i ne samo kod nas, gromoglasno šuti, barem u koordinatama mainstream kulture. Vanja je ušla peto desetljeće, upravo joj je umrla majka i čini joj se da je sazrelo vrijeme za potpuno resetiranje vlastitog života. Iza sebe ima dugu povijest loših, iznuđenih veza s muškarcima, veza kojima je i od okoline i od sebe same pokušala zatajiti svoju pravu prirodu i čežnje.
Na jednom koncertu u Tvornici upoznat će deset godina mlađu Mirnu i odmah se zaljubiti. No što ako je njezina nova poznanica heteroseksualna ili ako zaista jest lezbijka, ali joj Vanja naprosto nije privlačna? Neće stići čak ni u mislima artikulirati ova pitanja, jer će se sve sumnje začas raspršiti. I eto nas u srcu plošne, predvidive priče koja bi, recimo, u Amsterdamu ili Kölnu takvom uistinu mogla biti. Ali vraga, Radaković piše o jedinom gradu kojega poznaje, a usudio bih se reći da ga poznaje bolje od ikoga, Zagrebu. U intimnom zemljopisu Borivoja Radakovića, a to vrlo dobro znaju svi koji su na “ti” s njegovim pisanjem, postoje samo dva grada, “zadani” Zagreb i mitsko utočište od njega, London, gdje bi valjalo pobjeći od uskogrudnosti zavičaja, ali je taj bijeg, u najboljem slučaju, uvijek privremen, jer je Zagreb autorova sudbina i sudbina njegovih likova.
Ograničeni suverenitet
Priča o Vanji i Mirni je priča o oslobađanju koje će starijoj partnerici ići razmjerno lako, njoj je dovoljno samo izabrati drukčiji put, jer nema nikoga čijim bi očekivanjima trebala ugađati odnosno pristajati na emocionalne ucjene. Mirna je, pak, mlađa, a k tome i invalid, živi u režimu ograničenog suvereniteta (ako mi je dopušteno koristiti ovaj ozloglašeni termin Leonida Iljiča Brežnjeva u obiteljskom kontekstu), jer su njezini roditelji i stariji brat zaštitnički nastrojeni, friga ih se za njezinu odraslost i pravo da sama o sebi odlučuje.
Dramu će dodatno zaoštriti pitanje tobože nesukladnih nacionalnosti, nesukladnih utoliko što Vanja jest zagrebačko dijete, ali je Srpkinja banijskih korijena, a Mirna Hrvatica, i to iz Vukovara. Sa stajališta vladajućeg poretka vrijednosti, njihova je veza, dakle, višestruko neprihvatljiva. One, očekivano, maštaju o bijegu i to, još očekivanije, u London, a hoće li uspjeti, morat ćete provjeriti sami.
Sudbinu Radakovićevih junakinja ne smijem vam otkriti, ali mi je dopušteno barem kazati kako autor, unatoč svemu, nije ni malodušan ni rezigniran. On itekako vjeruje u slobodu, barem u jeziku i ljubavi, jer nam nitko i nikada ne može, ma koliko se trudio, oduzeti pravo na riječi i osjećaje.
