Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Književnostistra, zagreb, split

Bojan Žižović, pulski novinar i pisac pjesama Francija Blaškovića, u romanu ‘Stranka’ piše o stranačkim idiotima, podbuhlim od alkohola i kokaina

Piše Jasenka Leskur Staničić
29. siječnja 2020. - 08:00
Bojan Žižović: Moj glavni lik je idiot, lišen bilo kakve empatije, emocija, glup je, obrazovan na fakultetu koji izbacuje stranačke kadrove, podbuhao od alkohola i kokainaDanijel Bartolić/hanza media

Taman kad smo se oporavili od predizborne kampanje i pomalo zaboravili sve ono što su nam političari servirali u naslove portala tih dana, do mene je stigao roman intrigantnog naslova “Stranka”, pulskog novinara i pisca Bojana Žižovića. Roman, objavljen kod Sandorfa prošle godine, inače je jedan od šest finalista za nagradu “Fric” koju će tjednik Express dodijeliti koncem siječnja, a radi se o 75 tisuća kuna vrijednoj nagradi za koju je bilo prijavljeno 50 naslova. Prošle i pretprošle godine laureati su bili Damir Karakaš i Jurica Pavičić.

Roman “Stranka”, opremljen zanimljivom naslovnicom Borjana Radolovića koja nagoviješta ono o čemu se u knjizi govori, napisan je u prvom licu, kao groteska. Junak priče je ambiciozan član Stranke, potpuno bez skrupula i moralnog kompasa, ne osobito pametan. Poslušnik na putu prema vrhu stranačke hijerarhije, servilan prije svega. Knjiga se čita lako i brzo, mada ne postoje neki događaji koji guraju priču naprijed, a autor humorom impregnira inače vrlo sumornu temu vjerojatne hrvatske današnjice.

Bojan Žižović rođen je 1975., zaposlen je kao novinar i urednik u novinama Glas Istre, u kojima je imao turbulentnu karijeru. Trenutno je zamjenik glavnog urednika. Objavio je dvije zbirke pjesama, “Apsurd” i “U slučaju da ne postoji”, a surađivao je s glazbenikom Francijem Blaškovićem i grupom “Gori Ussi Winnetou”, koji su uglazbili više od stotinu njegovih pjesama. Piše i kratke priče.

Ima li uopće života izvan stranačkog života, pitanje je koje se nameće nakon čitanja vaše knjige. Postojimo li bez politike? – prvo je pitanje koje upućujem ovom pulskom autoru.

– Naravno da postoji. Samo valja izaći iz te maglovite prostorije u kojoj se nakotilo tih političkih pastira koji nas povlače za rukave i pokazuju nam što se smije, a što ne, kao da smo mentalno, najblaže rečeno, potkapacitirani pa nam treba neki staratelj, pomoćnik koji će nam crtati kako da se krećemo po putanji koju je politika zacrtala. Junaci mog romana su ti politički pastiri, njima ne odgovara izlazak na burovit zrak. Oni bi tu ostali i da svi drugi odluče izaći na kopno, baciti se u more, maknuti se s tog prokletog otoka na kojem odabrana svita politički masturbira.

Istra, to smo mi

Koja vam je stranka bila inspiracija za roman?

Sve su pridonijele nastanku romana, ali naravno da mi je najinspirativniji bio IDS, koji Istrom vlada već gotovo 30 godina, bez ijednog dana predaha. IDS-ovci su si umislili da su Istra, poistovjetili su regiju sa svojim političkim djelovanjem, kao da ni kamenje, a kamoli stanovništvo, ne bi postojalo bez njih. Ali na istu su matricu ukopčani i drugi akteri političkog života u Hrvatskoj. Nije li i Bandić isto učinio u Zagrebu? Split ne bih spominjao jer je on posebna priča. Grad koji si dopusti da ima Keruma za gradonačelnika totalno je lud, to više nije ni zajebancija.

Na koji ste način istraživali za roman? Detaljno opisujete te stranačke činovnike, način na koji pogoduju svojima, cinkarenje, drogiranje, seks...

– Nije bilo potrebno posebno istraživati. Novinar sam, pišem o politici, znam kako se ponašaju članovi političkih organizacija. Ne znam ih osobno, barem ne one na vrhu, ali otprilike znam gdje se kreću, s kime, koga guraju, kako međusobno razgovaraju. Sve sam to kompilirao, napravio kolaž od poznatih mi i čisto izmišljenih događaja i dobio neki krajnji rezultat, koji možda i nije plastičan prikaz nekog određenog političara, ali je vrlo blizu tome. Htio sam napisati grotesku, a roman je ispao gotovo hiperrealističan. Neki književni kritičari spočitavaju romanu da glavni lik nije dovoljno uvjerljiv, odnosno da je njegov uspon u stranačkoj hijerarhiji prebrz, ali nisu svjesni koliko su u krivu, koliko je to zapravo realno.

U romanu se koristite metajezikom službenih priopćenja, puno riječi bez ikakvog značaja. Koliko vam je to bio izazov?

– Takva priopćenja stalno stižu na redakcijski mail Glasa Istre. Mislio sam da nema nikakve šanse takvo što kopirati, prenijeti u književni tekst, ali kad shvatiš da jedino koristeći takav jezik možeš dočarati atmosferu preduboke praznine u političkom djelovanju, onda se ne libiš upotrijebiti ga, iako te od toga hvata jeza.

Muke stranačkih vojnika

Po čemu je prepoznatljiv vaš junak?

– Dakle, moj je glavni lik, u najkraćim crtama, idiot, lišen bilo kakve empatije, emocija, glup je, obrazovan na fakultetu koji izbacuje stranačke kadrove. Nije ga teško prepoznati, podbuhao je od alkohola i kokaina, nesiguran u svoju pojavnost, ali uvjeren u ispravnost onoga što govori, iako ne zna što točno izgovara, odijeva se poput drugih stranačkih članova, mrzi žene. To je najnoviji model koji je upravo stigao na političko tržište, ni u čemu poboljšan, naprotiv, dodatno je pogoršan, ako je to uopće moguće.

Vaša Stranka, čudno, nema nikakvu ideologiju osim bogaćenja nauštrb naroda. Mi smo u Dalmaciji navikli da moraju postojati ustaše – partizani, jugonostalgičari – pravi Hrvati da bi stranka bila popularna.

– Ideologija je tu paravan, nebitna stvar, samo način za dolazak na vlast ili ostanak na njoj. Barem za stranačke vrhove. Stranački vojnici su druga stvar. Oni su vatreni navijači. Kao i građani koje su političari uspjeli uvjeriti u nepostojeće podjele, uvalili su im aveti od kojih ovi popizde, zajapure se, riskiraju infarkt, čir na želucu. A ni zbog čega. Nemaš se tu za što uhvatiti. Samo pustopoljina s budalama koje su uvjerene da se iza ugla krije drugačija povijest, ona koja njima odgovara, koja će dokazati da su oni oduvijek, od 90-ih naovamo, bili u pravu. Ne razumijem kako u Dalmaciji mogu rušiti partizanske spomenike s uklesanim imenima svojih očeva i djedova. Pa time uništavaju sami sebe. Ali ne možeš im to objasniti. Oni to ne žele ni čuti, jer ih zanima jedino uništavanje, jebeš stvaranje.

Žene su u vašem romanu uglavnom seksualne sluškinje ili one koje nešto dodaju muškarcu. Ne volite žene?

– Žao mi je što sam bio tako brutalan prema ženskim likovima, ali nisam imao izbora. Zamislite muškarce-političare-idiote koji žene smatraju sebi ravnima. E, to bi tek bilo neuvjerljivo. Političari svoju moć dokazuju i kroz seks, fizičku snagu pokazuju uvijek prema slabijima, a to su svakako žene. One su u “Stranci”, kao što sam već jednom prilikom obrazložio, samo odraz želja tih muškaraca-političara-idiota. Složio bih se s nekim komentarima da sam jedinom ljudskom liku u romanu, tajnici Gradonačelnika, trebao dati više prostora da pokaže tu drugu, humaniju stranu, ali moja je odluka bila da ne puštam humanost u taj čopor zvijeri. Zato je ona već na početku pisanja romana u mojoj glavi bila osuđena na smrt.

Otkazi u novinama

Roman ste napisali u prvom licu. Kakva su vaša osobna iskustva sa Strankom?

– Razmišljao sam o tome da pišem u trećem licu, ali onda bih morao biti taj glas koji osuđuje, a to sam htio izbjeći. Tekst dovoljno govori o kakvim se likovima radi, ne treba tu neki glas razuma da čitatelju to objasni. Ne vjerujem da me baš vole stranački ljudi, što je, naravno, dobro. Jedni mi broje krvna zrnca, drugi smatraju da sam destruktivan, treći da previše naginjem ulijevo, četvrti samo misle da postoje, ali ih zapravo nema. Nisam nikad razmišljao o učlanjenju u te čopore, nemam nikakvih političkih ambicija. Nije li dovoljno to što sam osnovao svoju Stranku i u nju učlanio likove bez ikakvih ljudskih osobina? Ja sam svoje napravio, sada neka oni dalje pronose riječ stranačku.

Vaša knjiga ne ostavlja nadu, u biti je ovo vrlo mračna priča. Jeste li po prirodi pesimist?

– Drago mi je što kažete da je priča mračna. Neki su mi rekli da je roman jako zabavan, a to mi zaista nije bila namjera, barem ne isključiva. Veliki sam obožavatelj Venedikta Jerofejeva i njegove knjige “Moskva – Petuški”. To je zaista zabavna knjiga, ali u pozadini je stalno ta mučna atmosfera. Ne želim reći da sam na isti način postavio svoj roman, jer to mi nije ni bila namjera, niti te knjige imaju dodirnih točaka, ali istina je da sam htio dobiti sličnu atmosferu.

Nisam htio pustiti nikakvu nadu, jer je ni sam ne vidim. Vjerojatno bi netko mogao zaključiti da sam po prirodi pesimist, pa neka mu.

Kakva je slika novinarstva u Istri?

– Teško je govoriti o profesiji koja je godinama bila degradirana, gdje su novinske redakcije ne prepolovljene, nego svedene na minimum minimuma. IDS je nakon toliko godina vladanja želio ovladati i medijskim prostorom. Jer carstvo se uvijek mora širiti. A i pozitivna riječ o njima. To im je u jednom trenutku i uspjelo, ali želim vjerovati da je to iza nas. Valjda su shvatili da je to prilično skupa igračka koju ne sklapaju roboti, nego ljudi koji ne razmišljaju poput njih.

Kako usklađujete pisanje i dnevno novinarstvo u redakciji?

– Teško. U vrijeme kad sam pisao roman, nisam bio zaposlen. Sud me je dva puta vraćao na posao. Tek sam nakon tri godine sudovanja ponovno dospio u redakciju, a da mi nisu odmah uručili otkaz. Morat ću izgleda ponovno nekoga u politici jako naljutiti pa možda opet budem imao vremena za pisanje romana. Ovako ću se morati zadovoljiti kakvom zbirkom priča ili ćuzatražiti neplaćeni dopust na koji me neće pustiti.

Pecanje Francija Blaškovića

Jeste li u kontaktu s Francijem Blaškovićem, što radi? Nedostaje li vam suradnja s njim?
– Čujemo se. Više mjeseci mi je trebalo da mu uručim roman, a onda mu nisam napisao posvetu. Uskoro će doći vrijeme i za to. On i dalje snima albume i peca, s obale. Ne da mu se sa mnom na barku. Razumijem ga. Ne želi da mu itko puni jaja dok peca. Doduše, ja sam šutljiv, ali se svejedno svako toliko zakašljem, a to je već previše. A suradnja s Francijem bila je suluda. On naruči pjesme navečer, ja mu ih isporučim ujutro, jer mora hitno u studio snimiti novi album. I na kraju dana već dobijem friško spržene CD-ove. I tako 13 puta u jednoj godini.

Nagrada već potrošena

Ako dobijete nagradu “Fric”, na što ćete potrošiti pare? Kako ste reagirali kad ste čuli da vam je roman u finalu?
– Iskreno, nije mi bilo svejedno. Nagrada? Di baš mene? Mogli su nekog drugog, bilo ih je, i mnogi dobri, ali ne, oni se zainatili pa me uvrstili u finale. Eto, kakvi su ti današnji žiriji, a nitko im ništa ne bi zamjerio ni da su me prešutjeli. Što se tiče nagrade, ona je već potrošena. Ako ne pobijedim, račune ću ipak pokušati uvaliti organizatoru, sponzoru, poslodavcu, nekome, bilo kome. Možda se netko smiluje.

 

#BOJAN ŽIžOVIć STRANKA#IDS#POLITIčARI POLITIKA

Izdvojeno