StoryEditor
Kazališteriječ redatelja

Krešimir Dolenčić: Mjuzikl ‘Bambina‘ bit će zabavan i optimističan, ali samo u teatru ima da se brod izgradi na vrijeme i da radnici dobiju plaće

Piše Jasmina Parić
24. siječnja 2020. - 08:05
Krešimir Dolenčić na probama mjuzikla 'Bambina', koji će imati premijeru 14. veljačeSaša Burić/hanza media

Otkako je intendant Srećko Šestan za ovu sezonu najavio mjuzikl “Bambina” u režiji Krešimira Dolenčića uz glazbu i živu izvedbu Nene Belana i “Đavola” izazvala je ta najava velik interes, a probe su se tek sada ozbiljno zahuktale.

Dolenčić veli da je riječ o velikom projektu, uključen je zbor, orkestar i glumci, mnogi detalji pa i manje uloge još nisu definirani i premijera je zakazana tek za Valentinovo, a već stižu ponude za gostovanja ovoga ljeta.

Međutim, nas je zanimalo kako je sve krenulo, kako je do projekta uopće došlo. Radnja je smještena u sredinu osamdesetih godina prošlog stoljeća i nije sporno da mnogi ljudi srednje generacije idealiziraju to doba.

Još nije bilo mobitela, pišu nostalgičari na brojnim Facebook grupama posvećenim osamdesetima, više smo se uživo družili, život je bio jednostavniji i ljepši. Raznježe ih čak i slike mlijeka u kesama koje je curilo po podu svakog dućana. Nama, koji smo tada bili mladi sve je to još živo urezano u pamćenje. Djeci rođenoj u osamdesetima i poslije taj svijet je stran. Koga će predstava privući i zašto se prihvatio te teme i vremenskog razdoblja, zapitali smo redatelja.

– Mislim da će se svima svidjeti. A ideja o “Bambini” nipošto nije nova. Srećko Šestan je peti intendant kojemu sam predlagao ovaj projekt i on ga je prihvatio – kaže Dolenčić i nastavlja:

’Jukebox musical’

– U Splitu sam tri puta postavio “Spli’ski akvarel”. Splitski teatar je mjesto u kome sam stasao, gdje sam počeo režirati prije trideset godina. Ovdje sam režirao i svoju prvu operetu, i prvu operu i prvu veliku dramu. Split je i moj grad, velik mi je i važan. Eto, prvi “Akvarel” radio sam na samom početku devedesetih, puno sam tada istraživao o starom Splitu, a na premijeri je bilo i nekoliko onih koji su sredinom dvadesetih vidjeli Tijardovićevu praizvedbu.

Stoga sam ovako razmišljao: od prvog “Akvarela” i “Floramye” dijeli nas skoro čitavo stoljeće. U gradu, koji je živa muzika, trebalo bi se konačno odlijepiti od Tijardovića i prikazati neko novije vrijeme, a koje je bolje od osamdesetih koje su dale stotinu hitova? Imali smo u Splitu jake autore, od Belana, Bana, Gibonnija do Runjića. “Bambina” će se, s glazbom koju su svi voljeli, na neki način nadovezati na dosadašnju operetnu tradiciju – pojašnjava Dolenčić.

Odlučio se ipak iz bogate glazbene riznice osamdesetih izdvojiti samo Belana i “Đavole” jer drži da bi miješanje stilova bilo neprikladno, glazba istog autora držat će i predstavu na okupu i dati joj specifičan ton. Svi splitski autori teško bi se “sabili” u jednu priču.

– Moja supruga, dramaturginja Ana Tonković Dolenčić, napisala je izvrsnu priču koja bi mogla funkcionirati i kao vrhunska humoristična serija.

Načinila je tzv. jukebox musical, odabrala pjesme i oko njih raspisala priču. “Bambina” je tanker koji se gradi u škveru, a uz taj tanker vezani su meštri, direktori, partijski kadrovi i strane špije, ljubavni par, njihove familije i susjedi s Meja i Ravnih njiva.

Ana je toliko proučila materiju da bi, čini mi se, i sama mogla izgraditi tanker. Uz to je iz familije dubrovačkih pomoraca, brodovi su joj u genima.

Vraća se ‘Dinastija’

Jasen Boko je njezino skromno poznavanje splitskoga govora unaprijedio, i naglasio u tekstu govorne razlike između fetivih, vlaja i bodula. Orkestracija Olje Dešića također je interesantna. Recimo, uvodni motiv “Ostani uz mene” imat će elemente špice iz serije “Dinastija” koja se tada gledala – veli Dolenčić.

Redatelj dalje niže poveznice s Tijardovićem:

– Suside peškaruše s Ravnih njiva nasljednice su njegovih lavandera, a škverski meštri su “potomci” batelanata i kaligjera.

Čak imamo i jednu Perinu, ali ne Perinu Štramberu, nego mamu mladog inženjera kojoj su isto pare drage. Ona na pazaru šverca rebatinke, duvan i karte triestine, a šuška se da je u mladosti “ordinirala” i u Đardinu. Čak se i ljubavni par zove slično kao Tijardovićev – kod njega su to bili Tonči i Marica, a naši su Tonči i Marijana.

Dolenčić itekako dobro zna da osamdesete nisu bile idealne: bilo je inflacije i stabilizacije, bilo je u gradu mnogo droge, Get koji je danas ušminkan i pun štekata i đirana nije bio bezazleno mjesto, a pantagane su iskakale iz zapuštenih portuna. Ali, bilo je još tada i velikih poduzeća i velikih sportskih uspjeha.

– Nisam, međutim, želio raditi točnu rekonstrukciju jednog vremena koje je bitno jer je svugdje bilo prekretnica, ali druge su zemlje prošle kroz te promjene lako, dok je nas “zakucao” rat.

Želio sam, uz dozu nostalgije, pa i optimizma, ispričati zabavnu priču. Zar nam toga ne fali? Pa sve se oko nas crni, svake vijesti počinju s mrtvacima i novootkrivenim virusima. Ali, za kraj sam ostavio pojašnjenje kako je samo u teatru moguće da sve završi kako treba, da se brod izgradi na vrijeme i da radnici dobiju svoje plaće.

A “Đavoli”? Pa, oni su vječni, prošli su kroz sve te društvene mijene i danas se slušaju. Moja kći, kojoj je 19 godina, ih obožava – zaključuje Krešo Dolenčić. •

#BAMBINA#KREšIMIR DOLENčIć#BAMBINA MJUZIKL

Izdvojeno