Često u neformalnom razgovoru možete čuti kako u hrvatskom filmu nema drame. Pritom se misli kako nema vjerodostojne drame, da se razumijemo, zato što drame u domaćoj kinematografiji ima napretek.
Rejting našega filma u posljednjih je nekoliko godina nešto porastao kod domaće publike i vani po festivalima, ali svejedno je to još uvijek jako podijeljen teren.
Naši filmovi u kinima znaju primiti pristojnu publiku, nagrade na Puli ne odmažu, ali, ruku na srce, puno je relevantnije ako film ima neki jaki efekt provokacije, neku ovcu, prasca ili popa preljubnika.
Aplaudirali smo, da, i Hribaru i Ostojiću i Brešanu i Sviličiću i Mataniću, ali nisam siguran da tu baš ima nekih tema na koje su osjetljive sve tri generacije ljudi koje znamo. Ima tu univerzalnih problema, ali...
