Partnersko i obiteljsko nasilje nameću se iz prikrajka kao frekventna filmska tema. U kratkom roku u hrvatskim kinima pojavili su se "Priča završava s nama" i "Uvijek postoji sutra". Nedugo nakon njih stiže i film "Samo nas dvoje" ("L‘amour et les forêts"/"Just The Two of Us"), premijerno prikazan u Cannesu i inspiriran istoimenim romanom Erica Reinhardta iz 2014. godine.
No, dok se "It Ends With Us" hollywoodski uljepšano, gotovo glamurozno bavi tematikom, a talijanski "There’s Still Tomorrow" ublažava nasilje bajkovitim dodirom mjuziklovske plesne koreografije, kod "Samo nas dvoje" nema takvih stilizacija.
Film Valerie Donzelli, francuske glumice i redateljice ("Naš osobni rat"), prilično je direktan i nelagodan u prikazu partnerskog-obiteljskog nasilja iz perspektive žrtve i ponajprije fokusiran na glavni ženski lik i priču; nije iznenađenje da je osvojio nagradu Cesar za adaptirani scenarij, to više što je koscenaristica Audrey Diwan ("Događaj").
Režija i estetika su sekundarni, s povremenom zrnatom fotografijom i kamerom iz ruke na granici "found footage" horora. Povišene emocije karakteristične za melodrame ovdje su prizemljene i očitovane na licu odlične Virginije Efire.
Glumica nastupa kao sredovječna učiteljica francuskog jezika Blanche Renard koja osjeća da joj biološki sat otkucava i zato ne želi gubiti časa kad na jednoj zabavi upozna šarmantnog bankara Grega Lamoureuxa (Melvil Poupaud) i on je obori s nogu.
"Ja sam tvoj savršeni tip", uvjerava je Greg. Savjete "mudrije je pričekati" Blanche dočekuje riječima "u mojim godinama ne želim biti mudra" i ne mari za skepsu sestre blizanke Rose (također Efira). Kad se njih dvoje vjenčaju i dobiju djecu, sve se na početku čini fino, ali malo pomalo Blanche uviđa Gregovo problematično ponašanje.
On je posesivan, ljubomoran, kontrolira je, zove na posao, maltretira, emotivno zlostavlja i ucjenjuje ("Nemoj me lišiti sebe i djece"), a ubrzo poseže i za ispadima bijesa koji prijete tjelesnim nasiljem. "Svaki put kad sam odlazila, mislio je da odlazim zauvijek", govori Blanche koja će uvidjeti svoju situaciju "izvana".
Traumatizirana Blanche je, ukratko, zatvorenica u ovom braku i redateljica Donzelli umješno dočarava njezinu bračnu klaustrofobiju, zatvarajući i gledatelja zajedno s njom. Koliko je film pozicioniran kao intimno traumatično iskustvo, na trenutke se čini da su samo Blanche i Greg u filmu, premda ima više likova.
Dramska tenzija i stres nerijetko se pretapaju u trilersku. Zato je film i tituliran kao triler, negdje i (pretjerano) s prefiksom "erotski" iz komercijalnih pobuda, valjda na konto pokoje kraće scene seksa i golotinje. Međutim, psihološko prednjači spram fizičkog u "Just The Two of Us".
Donzelli djelomično kao da snima "Neprijatelja u mom krevetu" za novi milenij, osobito u napetom trećem činu, ali na festivalski francuski način, s više psihologije u portretiranju nasilnika i, posebice, žrtve nasilja. Redateljica utoliko može biti zahvalna Efiri koja emotivno duboko proživljava bračni teror i glumi interno, izvlačeći emocije iznutra prema van.
Efira je započela karijeru s romantičnim komedijama ("Ljubav na francuski način", "Veličina nije bitna") i postala ozbiljna dramska glumica ("Elle", "Noćna smjena", "Sibyl", "Pariške uspomene", "Benedetta"). Uloga u filmu "Samo nas dvoje" jedna je od njezinih dosad najboljih.