StoryEditor
Film & TVnovi umjetnički ravnatelj

Pavo Marinković: Dosad je bilo previše Zlatnih arena za premalo filmova, a Pulski festival je tek u manjem dijelu bio ozbiljno mjesto promocije hrvatske kinematografije

Piše Marko Njegić
21. srpnja 2021. - 17:49

Šezdeset i osmi Pula Film Festival prvi je pod umjetničkim ravnanjem Pave Marinkovića. Poznat kao redatelj ("Ljubavni život domobrana", "Ministarstvo ljubavi"), Marinković je u ožujku imenovan na ovu funkciju, gdje je naslijedio Zlatka Vidačkovića, koji je vodio Pulu od 2005.

Marinkovićev CV je bogat: filmaš, nagrađivani dramski pisac, bio umjetnički savjetnik HAVC-a za dugometražni igrani film, poznat u europskim filmskim krugovima, surađivao programom MEDIA, filmskim festivalom u Mannheimu... Više nego kvalificiran za Pulu.

Kako vam je bilo u nepuna četiri mjeseca pripremiti festival, i to još u pandemijskoj godini?

- Nije bilo jednostavno. Puno toga sam morao naučiti vrlo brzo i u hodu, pogledati dosta filmova i prilagoditi se u što kraćem vremenu, jer jasno da nismo mogli napraviti idealnu verziju festivala nego najoptimalniju. Zastoj u proizvodnji i postprodukciji filmova u HAVC-u također nije pomogao, a sve to uz dodatnu neizvjesnost koju je donijela pandemija. Nije bilo idealno, naravno…

Kako ste na Pulu gledali izvana, prije stupanja na ovu funkciju, a kako sada?

- Naravno da je drukčije kada imaš uvid u stvari iznutra. Bilo mi je jasno i prije što bi trebalo promijeniti, ali sada su mi jasnije i metode i objektivni limiti. Želja je da se fokus s nebitnog promijeni na bitno. Pulski filmski festival je tek u manjem dijelu bio ozbiljno mjesto promocije hrvatskog filma. A u jednom drugom dijelu postao je državno prvenstvo, pomalo i provincijalno, prepuno sudara taština, a sve to ne može pridonijeti općem boljitku kinematografije. To svakako želim promijeniti, a pritom voditi računa o publici.

Puno putujete i posjećujete festivale. Jeste li u nekome pronašli konceptualni uzor za Pulu? Što ste zadržali, a što promijenili?

- Dosta toga mislio sam preuzeti od festivala u Cluju, koji je međunarodni festival, ali koji pruža izvrstan promotivni servis rumunjskom filmu i čini sve ono što bi Pula trebala činiti za naš film. Dakle, promocija snimljenih filmova te planska filmsko-industrijska djelovanja koja hrvatski film mogu staviti na višu stepenicu.

Gledao sam i kako izgledaju nacionalni festivali u Grazu (Diagonale) i u Plzenu, ali i neke stvari iz Karlovih Vara, u prvom redu promotivne, daju se preseliti u Pulu. Dakle, fokus je nacionalni film s mnogo jačim industrijskim dijelom festivala, a međunarodni dio je tu da nam približi europski kontekst i dovede goste korisne i za budućnost naših još nesnimljenih filmova.

Nismo mi Poljska

Koliko će vaša Pula misliti globalno, djelovati lokalno ili obratno?

- Ako ne mislimo globalno, nećemo moći promovirati hrvatski film, odnosno moći ćemo odraditi samo lokalnu promociju, a lokalna promocija donosi samo kratkoročnu korist. Mi nismo Poljska s 30 filmova godišnje i 40 milijuna potencijalnih kinogledatelja.

Čini se da razmišljate izvan granica hrvatske kad ste uspjeli dovesti europskog oskarovca Pawela Pawlikowskog za predsjednika žirija?

- Dolazak Pawela Pawlikowskog je bitan za festival. S jedne strane podiže rejting festivalu, istovremeno ga deprovincijalizira, daje dodatnu težinu odlukama žirija. Nama je potrebno ogledalo izvana, da naučimo biti promatrani očima drugih.

Osim Pawlikowskog, u nacionalnom žiriju sjedi i Mimi Plauche, umjetnička ravnateljica festivala u Chicagu. Smanjili smo broj nagrada. Za sedam-osam filmova u programu dijelilo se čak 17 Zlatnih arena, koje su tako nužno devalvirale. Prestale su biti nagrade za umjetničku izvrsnost nego su postale cehovske nagrade koje su se katkada dijelile i reciprocitetno. Tako se smanjuje rejting festivala, ali i značaj samih nagrada koje ne smiju biti same sebi svrha. Svrha festivala je promocija filmova i radost publike.

Ove godine osigurali ste jake premijere hrvatskih filmova koje potpisuju redateljski teškaši poput Zrinka Ogreste ("Plavi cvijet") i Branka Schmidta ("A bili smo vam dobri"), "Murina" stiže netom nakon Cannesa, a tu je i hitoidno potentna akcijska komedija "Po tamburi" Stanislava Tomića...

- U jednom trenutku shvatio sam da ćemo, ako sve krene po zlu, imati samo dva hrvatska filma. Naravno, to ne bi bila pogreška festivala jer mi u prvom redu pratimo ritam HAVC-a, ali bi za cijelu filmsku industriju ostavilo porazni dojam. Uspjeli smo uvjeriti i Branka Schmidta i Stanislava Tomića da ubrzaju postprodukciju, a oni su shvatili da je njihovim filmovima, upravo zbog tematske raznolikosti, ovogodišnja Pula prilika za solidnu vidljivost.

Budući da je "Murina" završila u Cannesu, a otprije smo imali dogovor s producentima, ako se to dogodi onda film dolazi u Pulu, tako se broj HAVC-ovih filmova popeo na pet. S obzirom na to da smo pridodali nezavisnu "Menhetensku odiseju", koja je stvorena izvan radara HAVC-a, imat ćemo ukupno šest filmova u nacionalnom programu, što za kriznu godinu i nije loše. Zanimljivo jest da su upravo iskusni redatelji pomogli da Pula ove godine izgleda respektabilno. Hvala im na tome.

Dogodine će biti gužva

Je li toliki broj hrvatskih filmova realnost?

- Realnost je ponešto drukčija. Osim ovih šest, još tri filma su gotova, ali su iz raznih razloga, a neki su i razumljivi kao u slučaju "Zbornice", izbjegli ovogodišnju Pulu. Još je šest filmova u fazi postprodukcije, od kojih će pet biti predstavljeno u sekciji "Filmovi u nastanku", a tri su trenutno u fazi snimanja. Kad pridodamo još sedam-osam naslova koji će biti snimljeni do zime, onda je jasno da su prošlogodišnje i ovogodišnje brojke od šest filmova nerealno male.

U bliskoj budućnosti će na Pulskom festivalu biti prikazano osam do deset domaćih naslova, što je zapravo idealan broj. Još je neobičnija situacija s manjinskim koprodukcijama, od kojih ove godine prikazujemo samo tri u Međunarodnom programu. Dva su filma potpuno završena, desetak ih je u kasnoj fazi postprodukcije, nekoliko ih se snima, a dvadesetak čeka početak snimanja. Tako da će sljedeće godine biti poprilična gužva.

Žalite li što nemate i "Zbornicu" Sonje Tarokić?

- Žao mi je, naravno, ali to je bila dobra procjena produkcijske kuće Kinorama. Film će biti prikazan za mjesec dana u Karlovim Varima, i to u glavnoj konkurenciji, što je u smislu međunarodne promocije veliki uspjeh i bolje od onog što Pula može ponuditi. Karlove Vari ne inzistiraju uvijek na svjetskoj premijeri, ali ove godine, kad se dogodio opći kolaps festivala, oni uistinu mogu birati, te nije izvjesno da bi "Zbornica" bila uvrštena da je bila premijerno prikazana u Puli.

No, ono što je uspjelo Sonji Tarokić i Kinorami nije pravilo već iznimka. Mnogi svoj prvi film vide kao "life changer" pa onda nerealno dugo traže svoj "idealni festival", a često se to nikad ne dogodi. U tom smislu treba postaviti jasna pravila jer šest do osam mjeseci nakon što je film završen sposobni producent mora moći procijeniti njegov međunarodni domet. Nemojte zaboraviti da su skoro svi eminentni hrvatski redatelji svoje prve filmove premijerno prikazali baš u Puli, a neki to čine i danas.

Odustali ste od projekcija blockbustera u "Areni" u kasnijem terminu iza hrvatskog filma?

- To mi izgleda kao podcjenjivanje publike, ali i kao podcjenjivanje hrvatskog filma. Mora li on uistinu živjeti uz američki blockbuster da bi njegovo postojanje imalo smisla? Nije li to samozavaravanje? Ako je publika došla u "Arenu" zbog stranog hita, kako to doprinosi promociji hrvatskog filma; nije li to onda publika koja traži nešto drugo…?

To su pitanja, a odgovore ne znam, iako omiljeno pulsko kino "Valli" ne prikazuje blockbustere. Vjerujem da pulska publika voli hrvatski film i da zbog njega dolazi u "Arenu". Trudio sam se pronaći idealnu drugu projekciju za hrvatske filmove, tražeći filmove sličnog tematskog, estetskog i produkcijskog modela.

Nacionalni motor

Kako ocjenjujete slabu gledanost novijih hrvatskih filmova u kinima?

- Naravno da to nije dobro. Razgovarao sam s redateljem austrijskog filma "Lisica u rupi", koji ćemo prikazati u Puli i koji je nakon prošlomjesečnog otvaranja na Diagonalu u Grazu krenuo u kina. Trenutno su na 10.000 gledatelja, što su solidne brojke, ali oni smatraju da sadašnje brojke imaju trostruku vrijednost od onih prije pandemije.

Dakle, i u slučaju naših filmova treba svakako uzeti u obzir nesretne okolnosti. Sigurno ćemo u promotivnom smislu morati uložiti dodatne napore, a tu i Pulski filmski festival može dati svoj doprinos, na isti način kako je austrijski Diagonale pomogao "Lisici u rupi".

Koliko hrvatski film može učiti od srpskog u smislu gledanosti?

- Srpski film oduvijek je u svom sadržaju pametnije plasirao populističke tonove od hrvatskog, pa čak i u tzv. ozbiljnim filmovima. I spretnije se žanrovski profilirao. Njihova publika naviknuta je na njihov žanrovski film i voli ga. U tom smislu i njihov filmski centar to ciljano podupire. S druge strane, tu su i metode promocije.

Na jednoj od mojih prvih Pula sjećam se kako se ekipa filma Ljubiše Samardžića pojavila u "Areni". Svojim su izgledom, odjećom i ponašanjem dali do znanja da je projekcija za njih svečanost, te da kao zvijezde imaju obvezu prenijeti taj dojam i na publiku. Hrvatski glumci i redatelji su se te iste godine u "Areni" klanjali u hlačicama za plažu. Kada inače skromniji Česi promoviraju svoj film na festivalu u Karlovim Varima, začudili biste se kolika se pažnja tome pridaje i kako jedan cijeli nacionalni motor, uključujući i novinare i državnu televiziju, već tada ulaže u nešto što će se poslije reflektirati na kinoblagajnama.

Kod nas nema tog zajedničkog napora. A u smislu sadržaja i samog tipa filmova, to možda ima veze i sa školom. Lordan Zafranović mi je govorio da su kao studenti na FAMU učili kako se prave filmovi za publiku i kako se s njom komunicira. Možda smo mi u Hrvatskoj na našoj Akademiji već u startu elitisti, što nije grijeh, ali onda tematski moramo moći progovarati o stvarima koje se tiču i nas publike. Moramo komunicirati s publikom, a ne sami sa sobom.

Spominjući srpski film, imali ste svjetsku premijeru nastavka megahita "Južni vjetar"?

- Da, izborili smo se za svjetsku premijeru "Južnog vetra 2: Ubrzanje". Lijepo je vidjeti da su u susjedstvu svjesni toga što Pula za njih može i želi učiniti. Za njihovu projekciju interes publike je bio ogroman, a sigurno je doprinijela i brojnost ekipe s kojom su posjetili Pulu.

Je li lakše biti redatelj ili umjetnički ravnatelj?

- I jedno i drugo je teško i lijepo. Ali, ljepše je biti redatelj. Tu više misliš na svoje srce i dušu, a kao umjetnički ravnatelj pokušavaš služiti zajednici.

Kako ćete pored Pule uspjeti dovršiti film o Jimmyju Lyggettu, koji je pripremao boksačku reprezentaciju NDH, a i snimiti "Vampire s Miljacke" za koje ste netom dobili potporu Eurimagesa?

- Trebat ću biti vrlo organiziran i koncentriran. Prije šest godina završilo se snimanje "Ministarstva ljubavi" i od tada se bavim s ova dva projekta. Jedan od njih je velik, a drugi je mali. Manji projekt "Vampiri s Miljacke" dobio je potpore u Hrvatskoj, Austriji, BiH i od Eurimagesa te ćemo ga snimati ove jeseni u Zagrebu i Grazu. Tužna komedija o pokušaju deportacije pomalo jalovog bosanskog pjesnika iz Austrije sa Senadom Bašićem u glavnoj ulozi.

Istovremeno razvijam projekt "Jimmy L." koji je mnogo zahtjevnija produkcija. Scenarij je gotov, međunarodno nagrađen, ali to ni izbliza nije dovoljno. Trenutno tražimo načelni pristanak glavnog glumca kako bismo mogli uspostaviti konkretnu suradnju sa zainteresiranim koproducentima. Mi smo malena zemlja nevelikih produkcijskih mogućnosti i za taj projekt neminovna je velika pomoć izvana, a neke od najbitnijih koprodukcijskih platformi zaustavio je COVID. "Jimmy L." je projekt koji ima svoj ponešto sporiji ritam i kada ga i ako budem radio, pulske će godine, bojim se, biti daleko iza mene.

Neke promjene je trebalo učiniti

Ne bi trebalo biti bitno da je Pulu preuzeo netko iz filmaške branše. Ali, neke promjene je trebalo učiniti, a to je očigledno trebao inicirati netko od onih kojih se to izravno tiče. Sigurno je da komunikaciju s autorima olakšava činjenica da razumijem što proživljavaju jer sam i sam to prolazio. Osim toga, do promocije filmova nikome nije stalo toliko koliko redateljima. Nitko ne pati zbog propuštenih prilika i krivih procjena kao redatelji. I tu smo onda, iako se ne moramo svi međusobno voljeti, na istoj liniji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. srpanj 2021 18:52