Briljantnost Alfreda Hitchcocka vidljiva je od paralelne kontrastne montaže u uvodnoj sekvenciji jednog od njegovih najboljih filmova “Nepoznati iz Nord-Ekspresa” (“Strangers on a Train”, 1951.), psihološkog trilera inspiriranog ranim romanom Patricije Highsmith.
Kamera u srednjim planovima prati dva para različitih cipela u pokretu, napadne “gangsterske” crno-bijele i obične smeđe. Muškarci koji nose cipele izlaze iz taksija na željeznički kolodvor i hodaju prema vlaku. Lica im ne vidimo, samo cipele i donji dio sakoa.
Kadar račvajućih tračnica navodi da će se njihovi putovi ispreplesti. Nekoliko trenutaka kasnije, muškarci sjednu jedan nasuprot drugoga i dodirnu se cipelama – bogataš Bruno Anthony i tenisač Guy Haines (iznimno uvjerljivi Robert Walker, solidni Farley Granger).
Prije nego što ih predstavi gledateljima, Hitchcock je već sugerirao njihove karaktere. Odijelo čini čovjeka, ali cipele čine karakter: Bruno je živopisan, razmetljiv i dominantniji među dvojicom likova. Upravo će on predložiti Guyu ideju za savršeno “criss-cross” umorstvo, preko čega redatelj prelama morbidnu i lucidnu premisu filma, hvatajući gledatelja na trilersku udicu.
Ideja je u stvari razmjena umorstava: prepredeni i šarmantni Bruno predlaže da jedan drugome ubiju nekoga koga se žele riješiti (“ti moje, ja tvoje”) i na taj način osiguraju alibi kao potpuni stranci koje nitko ne može povezati i na njih posumnjati.
Guyova supruga Miriam (Kasey Rogers) i Brunov otac (Jonathan Hale) odgovaraju profilu nekoga koga se žele riješiti. Bruno je u novinama pročitao da Guy želi razvod od Miriam kako bi oženio Anne Morton (Ruth Roman), kćerku američkog senatora (Leo G. Carroll). Međutim, manipulatorska preljubnica Miriam odbija Guyu dati razvod, iako nosi tuđe dijete.
S druge strane, Bruno je sin bogatog oca koji prijeti da više neće financirati njegov “bonvivianovski” stil života. Obojica, dakle, imaju motiv i, konačno, “svatko je zainteresiran za umorstvo”, kako Bruno kasnije zaključi, podcrtavajući i voajersku sklonost publike prema ovakvim filmovima. Pritom, kad smo kod motiva, Guy je viđen kako se svađa s Miriam na njezinu radnom mjestu i nakon toga je preko telefona rekao ljubavnici Anne kako bi najradije zadavio suprugu.
Hitchcock u tom momentu radi izvrstan “rez” na ruke Bruna koji će na kraju i zadaviti Miriam bez Guyova pristanka i očekivati da ovaj izvrši svoj dio “pogodbe”, a kad postane jasno da neće, počet će ga “stalkati” i infiltrirat će se u njegov život kao preteča psiho-trilerskih negativaca osamdesetih i devedesetih (“Kobna privlačnost”, “Rt straha”, “Ruka koja njiše kolijevku”, “Oglas donosi smrt”...).
Scena umorstva potencira voajerizam publike (Bruno s kokicama u ruci kreće u “lov”), praktički je lišena dijaloga i odvija se u zabavnom parku uz poneko iznenađenje i finalni šok. Iznenađenje dolazi kad izgleda da će Bruno sustići Miriam i njezino društvo u “vaporettima” usred “Tunela ljubavi” s obzirom da se njegova sjena približava i prijeti da će ih progutati.
Iz tunela dopre njezin vrisak, ali to je lažna uzbuna i gledatelj se nada da se Bruno možda i predomislio, odnosno da se samo šalio s prijedlogom za Guya. Nada ubrzo umire kad Miriam ostane nasamo na kopnu i Bruno je presretne. Erotska iskra što načas sijevne u očima Miriam ugasit će se za tren kad Bruno stavi ruke na njezin vrat i počne stiskati. Davljenje je ingeniozno snimljeno u odrazu žrtvinih naočala koje padnu na tlo i nijemo promatraju gašenje života vlasnice.
To je jedan od nekoliko izvanrednih kadrova filma uz razgovor glavnih likova iza željezne kapije nalik zatvorskim rešetkama i jezivi “stalkerski” trenutak kad se glave posjetitelja na teniskom meču rotiraju lijevo-desno, prateći lopticu, a samo Bruno gleda ravno u Guya. Uposlen je i hičkokovski crni humor prije i poslije umorstva: Bruno s cigaretom pukne balon u ruci nekog klinca i pomogne slijepcu da prijeđe cestu.
Prethodni Hitchcockovi filmovi (“39 stepenica”, “Dama koja nestaje”, “Trema”...) gradili su redateljski izričaj “majstora napetosti”. No, “Nepoznati iz Nord-Ekspresa” je “Nazovi H radi Hitchcocka”. Psihološki kompleksan i gledateljski poticajan triler do kraja je formirao ono što zovemo hičkokovskim filmom, naslonivši se na “Ozloglašenu” i “Uže”, te pripremivši teren za “Nazovi M radi umorstva”, “Prozor u dvorište”, “Drž’te lopova”, “Vrtoglavicu”, “Sjever-sjeverozapad”, “Psiha”, “Ptice”...
“Strangers on a Train” pršti od slojevite subverzije i ironije, bogatog podteksta, moralne i ine ambivalentnosti likova koji psihološkim smicalicama manipuliraju jedni drugima jednako kao što Hitchcock manipulira gledateljima. Osim što je Bruno vjerojatno gay, on je i mamin dječak i njegov odnos s majkom (Marion Lorne) kao da je temelj za “Psycho”.
Latentna (homo)seksualna tenzija karakterizira odnos Guya i Bruna, a eksplodirat će u završnici na vrtuljku izvan kontrole. Glavni muški likovi su postavljeni kao dva lica jednog novčića ili ukršteni reketi na Guyovu upaljaču, dokaznom materijalu koji će Brunu upasti u šaht i on će posezati za njim vršcima prstiju u sceni kad Hitchcock uspijeva navesti gledatelja da takoreći navija za njega – negativca.
Nasuprot Brunu i Guyu imamo Miriam i Anneinu sarkastičnu mlađu sestru Barbaru: one nalikuju jedna drugoj i nose slične naočale. Kad Bruno demonstrira tehniku davljenja na domjenku (“Mogu li posuditi vaš vrat?”), zagledat će se u Barbaru. Jesmo li rekli da Barbaru glumi Patricia Hitchcock, kćerka slavnog režisera?