“Ovdje priča počinje za mene, baš na ovoj cesti”, ističe motorist Johnny Strabler u uvodu filma “Divljak” (“The Wild One”, 1953.). Johnnyja je glumio Marlon Brando i odvezao se tom cestom ravno u legendu. “Divljak” je početak priče o Brandu kao hollywoodskoj ikoni. Kao veliki glumac i zvijezda Brando se odmah nametnuo u “Tramvaju zvanom čežnja”, ali upravo je “Divljak” zaslužan što je postao ikona.
Kadar Branda kako stoji naslonjen na motor, odjeven u crnu kožnu jaknu i traperice, s činovničkom kapom i čizmama, jedna je od najpoznatijih slika u povijesti Hollywooda i popkulture uopće, poznatija od njegova imidža u “A Streetcar Named Desire” (uska majica kratkih rukava, potkošulja). Nakon “The Wild One” svi muškarci htjeli su izgledati kao Brando i kožna jakna je ušla u modu, postavši sastavni dio bajkerskog imidža.
Glumac je osobno zaslužan za imidž Johnnyja s obzirom da je sam kreirao njegov stil odijevanja i vozio vlastiti Triumph 650cc Thunderbird, a popularizirao je i zulufe ili bafe, toliko da su ih nosili i legendarni James Dean i kralj rock ‘n‘ rolla Elvis Presley kojemu je Brando bio najveći glumački uzor, što smo friško čuli u filmu “Priscilla”. Dvije godine prije Deana, Brando je postao (prvi) buntovnik bez razloga kao Johnny, vođa bande motorista “Black Rebels Motorcycle Club” u potrazi za izazovom, nevoljom i dokazivanjem “koliko su opaki”.
“Protiv čega se buniš?”, pita jedna djevojka Johnnyja. “Što se nudi?”, odgovara on protupitanjem. To je najpoznatija i rijetka citatna Brandova rečenica iz filma, za razliku od “Tramvaja zvanog čežnja”, “Na dokovima New Yorka”, “Kuma”, “Posljednjeg tanga u Parizu” ili “Apokalipse danas”, pa i “Don Juana De Marca”.
“Divljak” se prvenstveno pamti po Brandovu imidžu i on je više pojavno nego glumački impresivan. Pamtimo ponajprije izgled njegova lika, ne ono što je rekao i kako je rekao (intonacija itd.), možda i zato što je “The Wild One” slabije ostario od navedenih filmova, posebice poluvršnjačkog “On The Waterfront”, s čime se slagao i sam Brando.
Naravno, pronalazeći inspiraciju u istinitom događaju kad su motorističke bande terorizirale kalifornijske gradove, redatelj Laslo Benedek, producent Stanley Kramer, scenarist John Paxton i Brando otkrivaju određenu sociološko-dramsku dubinu u Johnnyju, premda ocrtavaju njegovo buntovništvo s malo riječi.
Na prvi pogled, Johnny je kulerski buntovnik, a ustvari preteča buntovne, ali i izgubljene generacije šezdesetih. “Ne razumijem te, a ni ti sebe”, reći će jedan policajac Johnnyju. Ispod mačističke “mladost-ludost” poze “velikog vozača motora” krije se tužan, frustriran mladić problematičnog djetinjstva, željan ljubavi kakvu nakratko pronalazi u “pravoj čistunki” Kathy (Mary Murphy), konobarici koja s njim želi pobjeći iz uspavanog gradića.
Johnnyjeva uvodna naracija izgovorena je s žaljenjem uz kadar prazne ceste. “Kako se cijela zbrka dogodila, ne znam, ali znam da se ne bi mogla ponoviti ni za milijun godina. Možda sam to mogao rano zaustaviti, no kad je problem krenuo, samo sam krenuo s njim. Uglavnom se sjećam djevojke. Ne mogu to objasniti, tako tužna cura, ali nešto se promijenilo u meni, prirasla mi je srcu”, pripovijeda Johnny i slijedi prizor njega i čopora motorista kako jure cestom.
Motoristi će dojuriti u gradić nalik onome iz “Posljednje kino predstave” koji će terorizirati kad se stvari otmu kontroli, sijući sjeme inspiracije za ludu motorističku bandu iz “Mad Maxa”, osobito kad pojure za Kathy i opkole je, nakon čega lokalci, u nedostatku inicijative mirnog šerifa (Robert Keith), inače njezina oca, odluče uzeti pravdu u svoje ruke i linčovati Johnnyja.
“Moj stari je udarao jače”, prkosno govori Johnny kad ga propuste kroz šake, otkrivajući dosta o svojoj prošlosti, ali i Brandovoj. Brando se mogao poistovijetiti s Johnnyjem kao netko koga je mlatio otac alkoholičar i zato ga je glumio kao “osjetljivijeg i suosjećajnijeg nego što je scenarij predviđao”, povezujući se i s njegovom izjavom “Nitko mi ne govori što da radim” jer se “upravo tako osjećao cijeli život”.
Zanimljivo je i da Johnny otima zlatni trofej s moto-utrke i nosi ga svuda sa sobom kao da je Oscar koji mu je Humphrey Bogart “preoteo” za ulogu u “A Streetcar Named Desire”, što je bila Akademijina kompenzacija za “Casablancu”. Iako Brando na kraju “Divljaka” ostavlja “Oscara” Kathy, preuzet će ga za “Na dokovima New Yorka”.