Fama je vladala sredinom osamdesetih u bivšoj Jugoslaviji da su “Demoni” (“Dèmoni”/“Demons”, 1985.) najstravičniji horor. Stariji su u kvartu plašili mlađe s “Demonima” na jednak način kao sa “Stravom u Ulici brijestova” godinu ranije – film izaziva mučninu, povraćanje, košmare.
Zao glas je dospio i do roditelja koji su izričito zabranjivali gledanje tog filma u kinu ili kasnije videotekama. Plakat sa zlokobnim prikazama plamtećih žutih očiju kako izviru iz tame obasjane svjetlom kinoplatna ulijevao je strah viseći u izlozima pred kinima i na zidovima videoteka.
Do trenutka kad se “Demons” pogledao na videu, sa zakašnjenjem od blizu deset godina, to više nije bio najstravičniji horor, na današnje gledanje pogotovo, ali jasno je zašto je bio na zlu glasu, osobito dok je igrao u kinima. Naime, postavka “Demona” krije “interaktivnu” meta-hororsku komponentu.
“Demons” se odvija u berlinskom kinu gdje demonski horor film s platna na neki način postaje stvarnost za posjetitelje i prelijeva se na ovu stranu ekrana. Kad se to može dogoditi u kinu “Metropol”, moglo bi i u nekom drugom, možda baš onom u kojem vi gledate film.
Kod kuće osjećaj gledanja nije isti, no lako je metafilmski i transžanrovski cijeniti ono što su s “Demonima” pokušali izvesti talijanski redatelj Lamberto Bava i producent Dario Argento, unatoč pojedinim manama filma, poput lošnjikave glume/karakterizacije likova i još lošije sinkronizacije dijaloga na engleski jezik.
Uvodni kadar je impresivan: svjetla berlinske podzemne željeznice izgledaju kao dva velika oka nekog natprirodnog bića dok se približavaju kameri izlazeći iz tunela. U podzemnoj zatječemo mladu djevojku (Cheryl; Natasha Hovey) kojoj će se učiniti da je netko u vlaku promatra i prati kad siđe na stanici.
Tada izgleda kao da Bava priprema teren za “giallo” triler u stilu Lucija Fulcija (“The New York Ripper”) ili Briana De Palme (“Odjevena da ubije”), ali stranac s terminatorskom maskom na licu (Michele Soavi), koji prati djevojku, umjesto oružja vadi – kinoulaznicu.
To je ulaznica za specijalnu “sneak preview” projekciju još neprikazanog filma na koju Cheryl odlazi s prijateljicom Kathy (Paola Cozzo). “Neće valjda biti horor? Ne volim ih”, kaže Kathy. Kino je pomalo misteriozno i nitko od uzvanika za njega nije čuo, zove se “Metropol”, a u predvorju se, prirodno, nalazi plakat “Metropolisa”, ali i “Terminatora” s obzirom na masku tipa iz podzemne.
Spominjući maske, u foajeu je izložena i jedna promotivna metalna sukladno teškometalnom soundtracku (Saxon, Mötley Crüe, Accept, Pretty Maids...) koji upućuje da je ovo film osamdesetih, kao i intruzija akcije s katanom i kroserom (“Vatrene ulice”) te rušenjem helikoptera usred kina.
Maska je pokretač zapleta ovog filma i onog koji se vrti u kinu, čime redatelj odaje počast čuvenom ocu Mariju Bavi (“The Mask Of The Demon”). Nakon što jedna posjetiteljica, prostitutka Rosemary (Geretta Geretta), stavi masku na glavu, njezino lice će biti porezano kao vjesnik nadolazećih zbivanja kad se isprepletu Bavin horor film i horor film unutar njegova filma, odnosno zbivanja na kinoplatnu i u kinu.
Potonji film je spoj avanture i horora, “Indiane Jonesa” i “Zle smrti”: četvero mladih likova spuštaju se u Nostradamusovu grobnicu i pronalaze masku istovjetnu izloženoj u predvorju kina, čime oslobađaju demonsku kletvu (“Groblja će učiniti svojim katedralama, a gradovi će biti vaše grobnice”). “Tko nosi masku, postaje demon, instrument zla”, i to se obistinjuje. Istovremeno s pretvaranjem likova iz filma na ekranu u demona, sličnu transformaciju doživljava Rosemary s ove strane platna.
Isprepletanje doseže vrhunac u preteči uvodne meta-hororske scene iz autoparodičnog “Vriska 2” kad Rosemaryna prijateljica Carmen (Fabiola Toledo) u bijegu od demona završi iza kinoplatna i propara ga noktima u isto vrijeme kad nož na tom platnu para šator, a njezin vrisak i krik djevojke iz filma postaju jedno, kao i filmska stvarnost s obje strane ekrana.
“Zvukovi zvuče stvarno. To je dolby sustav”, čujemo komentare kinoposjetitelja koji će se šokirati kad Carmen prođe kroz platno i stvari se počnu događati kao u filmu na ekranu, premda taj film naginje nadnaravnom slasheru dok je “Demons” svojevrsna mješavina “blood and guts” horora “Evil Dead” Sama Raimija i “Zore živih mrtvaca” Georgea Romera.
Kad demoni posjednu ljudska tijela na snazi su odurne transformacije kao u “Zloj smrt”, pa i gore, a ponašaju se kao slično kanibalističkim zombijima u lovu na nove žrtve, samo što nisu spori. Bava u jednoj sceni radi inverziju “Dawn Of The Dead”: posjetitelji pokušavaju izaći iz kina lupajući po izlaznim vratima i izgledaju kao zombiji ispred ulaza u šoping centar.
Iako “Demoni” posjeduju dozu metaforičkog egzistencijalističko-apokaliptičnog horora na tragu Romera, Bava više tipuje na metafilmsko, istovremeno satirizirajući i slaveći žanr. Ilustracije radi, u kino je stigao i jedan slijepac (Alex Serra), a posjetitelji shvaćaju da moraju zaustaviti film. No, jednom kad se projekcija zaustavi, to ne znači da staje i Bavin film. Mora se nastaviti za gledatelje s treće strane ekrana – nas.